Iza nas ostade ovogodišnji Đurđevdan, a pred njim i Prvi maj, praznici i neradni dani koje većina provodi u krugu bliskih ljudi uz dobar zalogaj i po koju čašicu pića. No rijetki su danas oni koji znaju da je te praznike u prošlosti politika dovela u vrlo tijesnu korelaciju, pa ćemo na tu činjenicu baciti nešto svjetla.
- Đurđevdanski uranak je bio narodni običaj masovnih izlazaka u prirodu oko Đurđevdana, prisutan u mnogim krajevima, posebno u BiH, i učestvovali su ljudi različitih vjera.
- U međuratnom periodu u Kraljevini Jugoslaviji bio je veoma masovan društveni događaj uz učešće građana, vojske i različitih organizacija.
- Okupljanja su uključivala muziku, izlete i tradicionalne običaje vezane za zdravlje i plodnost.
- Poslije 1945. godine, u socijalističkoj Jugoslaviji, 1. maj (Praznik rada) postao je dominantan državni praznik sa masovnim okupljanjima.
- Zbog toga je đurđevdanski uranak postepeno izgubio raniji značaj i masovnost, iako nije formalno zabranjen.
Naime mnoge, čak i vjekovne, tradicije naših prostora vremenom su netragom nestale ili dobile neki sasvim drugi karakter i formu. Nešto od toga je “zasluga” prirodnog procesa promjene načina življenja kroz istorijski slijed društvenih preobražaja. Nasuprot tome, mnoge tradicije su grubo ukidane ili ometane od strane okupatora, a neke su dokinute ideologijom komunističkog režima. Tako je stara tradicija đurđevdanskog uranka 1945. godine, manje milom, više silom, “prepravljena” u prvomajski uranak. No, da mi prije svega vidimo šta to bješe đurđevdanski uranak, za kojeg mnogi ni čuli nisu.
Taj narodni običaj sudeći po nekim magijskim radnjama datira još od paganskog vakta, a poslije je vezan za praznik svetog velikomučenika Georgija, i to na dan kada ga svetkuju pravoslavni, 6. maja po gregorijanskom kalendaru. Obilježavan je svuda gdje žive Srbi, a još od turskog vakta čak i muslimani, posebno varoški, masovno su na taj praznik pravili izlete (teferiče) u prirodi. I drugi su pravoslavni praznici bili predmet zajedničkog narodnog okupljanja i proslave, poput Ilindana (Alidžuna). Esnafi, cehovska udruženja zanatlija često su “o srpskim svecima” pravili svoje posebne teferiče. Tom prilikom su šegrte “podizali” u kalfe, a ove u majstore, koji su morali snijeti trošak fešte. Turci su i porez (harač) ubirali dva puta u godini, na Đurđevdan i na Mitrovdan.
Kada je u pitanju sam đurđevdanski uranak, ni austrougarske vlasti nisu u njega dirale kao folklorni relikt, premda su podozrijevali na ma kakvo zajedništvo Srba i muslimana. Tako sarajevska Srpska riječ 7. maja 1907. piše da je Đurđevdan pao u ponedjeljak, drugi dan pravoslavnog Vaskrsa, i da se “tom prazniku iz godine u godinu raduje cijeli grad i staro i mlado i bogati i siromasi. Ništa manje od Srba proslavljaju ga muslimani, vrveći već zorom na Đurđevdanski uranak”. Dalje stoji da je to dan opšteg velikog veselja i teferiča u Sarajevu i okolini, ali i cijeloj BiH. “Neki su nastojali da se ovaj prastari običaj iskorijeni iz muslimanskog dijela našeg naroda, tvrdeći da su vlasi zasebna rasa, a katolici i muslimani druga. Na sreću, to im osta bez ikakvog uspjeha…”
Državna dimenzija
Stvaranjem Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, đurđevdanski uranak je dobio i državnu dimenziju zbog učešća mnogih društvenih organizacija i institucija, poput vojske. Ona je davala poseban pečat svečanosti defileom trupa kroz grad, odlazeći sa marševskom muzikom na ustaljena okupljališta građana. I sokoli, ljubimci građana, nepolitička patriotska organizacija, su bili prisutni u strogom poretku sa uniformama i svojim orkestrima. Zajedno sa narodom, i razne organizacije i kolektivi su masovno, već u cik zore, organizovano tih dana hrlili van grada. Među njima i Jugoras (Jugoslovenski radnički sindikat), koji je Đurđevdan uzeo za zvanični praznik. Mnoga preduzeća, poput fabrike obuće “Bata”, svojim su radnicima na Đurđevdan pravili izlete u prirodi.
Đurđevdanski uranak je bio duboko ukorijenjen i široko prihvaćen od naroda svih vjera i društvenih staleža, jednako na selu i gradu širom BiH. No mi ćemo se ovaj put osvrnuti samo na njegovu proslavu u Sarajevu, što ilustrujemo kratkim izvodima iz napisa tadašnje dnevne štampe, koja je između dva svjetska rata redovno izvještavala o tom događaju.
Jugoslovenski list 7. maja 1926. piše da su se fijakeri i automobili teškom mukom probijali kroz mnoštvo građana, koji zakrčiše cestu ka Kozjoj ćupriji, žureći na zborno mjesto đurđevdanskog uranka. Tamo su već za mraka stigli sokoli i vojska sa svojim orkestrima, kao i omladina iz susjednih sela u narodnim nošnjama. “Izmiješao se fermen sa žaketom, svila sa bezom, široke crne suknje sa kratkim gradskim suknjicama i haljinama“. Igra i pjesma je potrajala cijelo jutro, a već u devet sati prvo sokoli, pa i ostali počeše se polako razilaziti.
“Večernja pošta” 5. maja 1927. kaže da je “sve vrvjelo i kipjelo životom krećući se u prirodu, jer sjutra je Sveti Đorđije i djevojke trebaju po starom adetu, za mraka uzeti omaju (omahu), pjenušavu vodu ispod mlinskog točka i nabrati kitu đurđevskog cvijeća, koje će u toj vodi prenoćiti da bi se ujutru na Đurđevdan njime umile. Jedan cvijet zovu “skup”, drugi “menegled” , treći “bleja”, da bi se momci kupili i u njih zaljubljeno blejali. Namakale su i miloduh, odoljen i travu „navalu“ da prosci navale sa svih strana i curi ne mogu odoljeti. Koju je momak ostavio, u omaju meće cvijetak “povratić” da joj se dragi vrati. U tu “čudotvornu” vodu stavlja se bijelo i crveno jaje, almazli prsten, dukat od miraza i zrno bisera ili korala. To obredno umivanje mora biti prije nego djevojku “sunčeva zraka poljubi”.
“Jugoslovenski list” maja 1928. piše da Kolo jahača “Regent Aleksandar” u okviru đurđevdanskog uranka organizuje prvi ovogodišnji trkački sastanak na Butmiru. Licitaciju grla u kafani hotela “Evropa” izvršila je komisija na čelu sa generalom Jovanom M. Jovanovićem, dr Acom Babićem i g Vladom Đurićem. Iz grada će ka Ilidži vozovi kretati u 6,15 – 7,50 – 11,10 i 12,40. Poslije Đurđevdana, navode, da su se sarajevski sokoli već oko pola pet okupili ispred “sokolane” u Despića ulici na broju 1, te da je većina članova, a posebno konjanici, došla na zborno mjesto u uniformama i u stroju krenula van grada.
“Večernja pošta” 5. maja 1929. navodi da će na Đurđevdan Kolo jahača “Regent Aleksandar” prirediti trke domaćih grla za koje vlada veliko interesovanje. Već je prijavljeno dvadeset grla, a očekuje se još skoro toliko. Takmičenjem će rukovoditi đeneral Lavadinović, direktor ergele dr Milan Grković i dr Dušan Jeftanović. Inače, kralj Aleksandar je i lično bio gost konjskih trka na Butmiru 1931. godine.
“Večernja pošta” 7. maja 1930. javlja da je na uranak ka Kozjoj ćupriji i Lapišnici pohrlio silan narod, pješice, fijakerima i automobilima. Na prostrtim serdžadama su ukusne đakonije, a nađe se i ostavljenih vaskršnjih jaja. Uz svirku se čuju i meraklijske sevdalinke. Prije šest sati na Butmirski hipodrom, uz marševsku muziku, sva okićena je stigla vojska, dok su sa Marijin dvora tri puna voza građana otišla ka Ilidži, odnosno trkalištu. Tamo su brojne stolove ispunili oficiri i građanstvo. Uz prvoklasno posluženje zabavljao ih je orkestar sa tribine, mogla se čuti i pjesma:
“Đurđevdanska kišica sitno rosila…”
“Jugoslovenska pošta” 8. maja 1931. piše da đurđevdanski uranak, pored pravoslavnih i muslimana, slave i katolici, pa i Jevreji, a posebnu notu mu daje učešće vojske i sokola. Tvrde da će se, za razliku od mnogih starih običaja koji polako blijede i nestaju, on u Sarajevu sigurno održati u budućnosti zbog svoje ljepote i masovnosti. Dalje stoji da su i ove godine štićenice sarajevskog Kola srpskih sestara prolaznicima prodavale “Đurđevski cvijetak”, kao prilog u fond za pomoć sirotih.
“Jugoslovenski list” 6. maja 1933. piše da su od rane zore sva okolna sarajevska zelena brda i livade bila već zauzeta od građana koji “u korpicama i zembiljima ponesoše i raznog finog zalogaja, jer se ne može gladan igrati i pjevati”. Trubilo je sve od fanfara do saksofona. Grupa sokola je na Podhrastovima oglasila prohibiciju, pijući samo limunadu i himber. U neko doba banuo je među njih “auto pun junaka pod gasom” i tu dođe do svađe.
“Ove bekrije dobiće prijave u Sreskom načelstvu, jer ih žandari popisaše”. Tu je još jutros inspektor Pištalo priveo dvojicu kavgadžija sa Kozje ćuprije.
“Jugoslovenski list” 7. maja 1935. piše da su pod komandom pukovnika Damjanovića već u četiri sata svi rodovi vojske iz garnizona izašli na đurđevdanski uranak, na stalno okupljalište građana u Karolinin dvor, nadomak Lukavice. Tamo je pored sokola muzicirao i i tek osnovani tramvajski orkestar. U sami osvit bješe veselo i na Kozjoj ćupriji, Zmajevcu, Vracama i Butmiru. Kod Laha iznad Koševa “cigansku svirku” je nadjačavao orkestar sokola. U šarenoj veseloj masi ženskih haljina miješale su se sokolske odore i crna odjeća đaka Bogoslovije. Svuda veselje, po livadi prostrte bošče, na njima kolači, perece, šarena jaja i drugo. 
Stari Ismet Varatanović 7.maja 1935. u “Jugoslovenskoj pošti” piše o starim đurđevdanskim običajima, negodujući što se oni kvare. Kaže da se nekad pred Đurđevdan “bez razlike vjere” rano izlazilo u prirodu na “čistu havu”, da bi tijelo ojačalo i bilo zdravo. Pravljena su jela od mlade žare da se pročisti krv. Danas se na uranku sjati hiljade duša uz dosta alkoholnih pića, a neki bi i svu noć obilazili birtije. Današnje cure, piše Ismet, su bez stida i još ranije naruče dragog da se u prirodi nađu. “Pa kad se na uranku uz piće i svirku razbukte strasti, eto ti sramote i belaja”.
Džaba se Ismet vajkao, u Sarajevo je sve više prodirala zapadna moda i dosta je cura forsiralo novi “garson” stil, sa šeširićima na “bubikof” frizuri. Beogradski časopis “Žena i svet”, decembra ‘31. prenosi apel sarajevskih gospođa da se “prikoči” sa skupim raskošnim toaletama zbog golemih izdataka. Premda je dio mladeži gonio modu, slušao džez i plesao fokstrot, i dalje im je đurđevdanski uranak bio omiljeni skup.
Običaji
“Večernja Pošta” 1935. ističe da je đurđevdanski uranak praznik svih konfesija, masovan i veseo. Sokoli su opet za mraka marširali Sarajevom, svirajući “budnicu”. Jednom kolonom izbiše “kod Laha”, gdje su se orile njihove fanfare pod vođstvom G. Jungića. Uto dođoše i kadeti žandarmerijske škole sa komandatom Stevanom Pavlovićem i pukovnikom Vasićem. U restoranu Radoslava Medovića bješe sve dupke puno. Pod krošnjama drveća, u prostranoj bašči g. Hraskog ciganska muzika je zabavljala oko dvije hiljade gostiju. Piše još da su na Kozju ćupriju organizovano otišli skauti (izviđači) i učenice Ženske gimnazije, dok će vojska uranak proslaviti na Butmiru.
“Jutarnji list” 1938. bilježi da su se prve zrake đurđevskog sunca osmjehnule sokolima, skautima i bogoslovima, dok su i ostala mladež i građani pristizali na Kozju ćupriju. Pominje se stari đurđevdanski običaj da se djevojke, ali i udovice i puštenice, pod ćuprijom zavlače do pojasa u pećinu “posluha”, gdje grgolji voda i šumi vazduh, pa će im tu tajanstveni glas reći ime suđenoga. Piše da su kod Laha već mirisali „ražanj“ i roštilj, koji će se zalivati vinom i pivom. Kaže se da je u Bosni “jazuk” jesti jagnjetinu prije Đurđevdana. Taksi iz centra do Laha je koštao 120 dinara, dok se lani zbog kišice i potražnje plaćalo i duplo.
Jugoslovenska pošta 5. maja 1938. pominje djevojački “adet” da uoči đurđevdanskog uranka zahvate omaje, kojem će ujutro umivati lice i grudi zbog zdravlja i ljepote, pa se stotine djevojaka iskupilo kod mlinova uz Gajtan fabriku, gdje su uz veseli hihot, sa ibricima i drugim posudama zahvaćale omaju, koja ima moć da im ispuni ljubavne želje. Tu raznim prevozom, pristigne i “sila” momaka da zagledaju cure. U omaju će one stavljati razno cvijeće: “kaloper da se ne karaju (ne svađaju), zumbule mavi da joj dođe pravi itd.”. U tu magijsku vodu stavljale su i jedno bijelo i jedno crveno jaje, da im lice bude bijelo, pa rumeno.
Isti list maja 1939. piše da neke djevojke uoči Đurđevdana “obijaju rosu”, koju su još prije zore maramom skupljale sa lišća i trava u svojoj bašči i po livadama. Iscijeđenom rosom umivaju lice da bi bile lijepe i “zamamljive”. Malo te rose dodaju dok mijese jedan šuplji kolačić, kroz koji će na đurđevdanskom uranku pogledati prvo u sunce koje se rađa, a potom u momka za kojeg bi se rado udale. To će se “bezbeli” i desiti ako ga prije nje druga nije tako “ponišanila”. Sve ove običaje drže isto i pravoslavni i muslimani.
“Jugoslovenska pošta” 7.maja 1940. bilježi da je sve do devet sati padala kiša, no ona nije omela svečano raspoloženje uranka. Uz već poznate stvari navode da su na Kovačićima djevojke u koloni, po starom običaju držeći se za tarabe u glas izvikivale jednu ritmičku melodiju.
Na žalost to će biti i poslednji đurđevdanski uranak u Sarajevu jer će maj sljedeće 1941. obilježiti brojni zločini tek uspostavljene NDH. Viđeniji Srbi patriote vješani su na stubove gradske rasvjete, a na Vracima, jednom od đurđevdanskih izletišta, počeše svakodnevna strijeljanja. U “vozovima smrti” 1942. hiljade Srba je otpremljeno na stratišta Jadovna i Jasenovca. U jednom od njih, na sam Đurđevdan po svjedočenju preživjelog dr Žarka Vidovića nesrećnici su uglas pjevali sada poznatu pjesmu “Đurđevdan”.
Kao što već rekosmo, nove komunističke vlasti 1945. proglašavaju Prvi maj za državni praznik. Do tada su ga radnički sindikati koristili za demonstracije ili štrajkove, po uzoru na štrajk radnika 1. maja 1886. u Čikagu.
Da odmah budemo jasni, taman posla da iko ima nešto protiv radničkog praznika i njihove i danas opravdane borbe sa dijelom poslodavaca, čiji bezobzirni i bezobrazni poriv za enormno uvećavanje profita ide direktno “preko leđa” radnika. Uostalom, sem malog procenta povlašćenih, a često bahatih, svi smo mi danas radnici često zakinuti u pravima ili zaradi.
Nema povratka na staro
Ovdje je riječ o nečem drugom, o tome kako je đurđevdanski uranak, taj stari radosni svenarodni običaj, politički žrtvovan da bi se stvorila široka prvomajska pozornica za propagandnu manifestaciju, punu lažnih simbola i parola Marksa, Lenjina, Staljina i Broza. Sve u slavu samo jedne političke stranke (jer druge su naravno zabranjene).
Omiljena parola komunista je bila: „Nema više povratka na staro“, pa su zapeli srušiti i pobrisati sve što je bilo prije njih i graditi ne samo novo društvo već i “novog čovjeka”, ne libeći se da mu i silom mijenjaju nacionalni i vjerski identitet, eliminišući iz javnog života njegovo kulturno i svako drugo nasljeđe. Sa jakim afinitetom za represiju i totalitarizam (diktatura proletarijata), njihovi ideolozi i propagandisti su redom ukidali političke, ekonomske, društvene i kulturne subjekte, pa čak i humana društva i sportske klubove. Usput su izvršili vrlo lukavu konverziju određenih dobara i tradicija, da bi ih prigrlili kao tobože autentično svoje. Jedna takva konverzija je učinjena i sa đurđevdanskim urankom, koji je prekalemljen u prvomajski uranak.
Koliko je bila jaka ta politička droga govori činjenica da i danas mnogi stariji (60+), mladeži prodaju bajku: “Bio jednom jedan crveni car, u čijem je carstvu vladala bezmjerna sreća, blagostanje…” Na taj način se podgrijava i održava jedan mit, zabluda. Možda ćemo jednom razumjeti zašto je “Hitlerov papa” Pio Dvanaesti 1955. uveo praznik Sveti Josip radnik, koji se proslavlja 1. maja, kao zaštitnik radnika i hrvatskog naroda.
glassrpske.com
