Prema njegovim riječima, društvene mreže nisu najveća opasnost, iako su do sad predstavljane kao takve. Igrice su veća opasnost i čet komunikacije u okviru igranja igrica.
– Djeci, a samim tim i roditeljima je edukacija ključ. Ako roditelji ne objave potpune podatke djeteta, da ne smatraju da se dijete ne može identifikovati – naglasio je Vukić.
Vukić je naveo da je dovoljna jedna bezazlena fotografija, lokacija, objavljivanje rasporeda svakodnevnih obaveza, neovlaštena fotografija djece u okviru škole ili neovlaštena fotografija prilikom sportskih aktivnosti.
– Sve su to stvari koje mogu otkriti više o djeci. Za takve slučajeve uglavnom saznajemo od prijava. Različiti su oblici zlostavljanja i uznemiravanja djeteta. Za svaki oblik zlostavljanja mi preporučujemo da djeca sa roditeljima prijave – naglasio je Vukić.
Vukić napominje da treba aktivno uključiti roditelje u društveni život djeteta i onlajn iskustvo, kao na primjer “šta mu se desilo danas dok je bio u virtelonom svijetu”.
– Onlajn predatori rijetko će pristupiti odbijajuće i agresivno. Predatori se predstavljaju kao djetetovi prijatelji da bi dobili njihovo povjerenje. To je dugotrajan proces između onlajn predatora i djeteta – zaključuje Vukić.
