Ploče su napravljene od posebne vrste plastike, najčešće vinila, u koju su urezani sitni žljebovi. Kada igla prelazi preko tih žljebova, ona vibrira i pretvara mehanički pokret u zvuk. Svaki žljeb nosi zabilježenu muziku, kao nevidljivu mapu melodija i ritmova. Zato je gramofonska ploča u stvari zapis zvuka u obliku putanje.
Prve ploče pojavile su se početkom 20. vijeka i bile su napravljene od lomljivog materijala, pa su se lako kvarile. Tek kasnije je vinil postao standard, jer je bio izdržljiviji i imao bolji kvalitet zvuka. Postojale su različite vrste ploča. Male singl ploče sa jednom ili dvije pjesme i velike LP ploče sa čitavim albumima, koje su mogle da traju i više od 40 minuta.
Male ogrebotine, prašina ili starost mogu stvoriti pucketanje i šuštanje, koje mnogi ljubitelji muzike doživljavaju kao dio čarolije. Taj zvuk podsjeća da je ploča nešto stvarno, opipljivo i proživljeno, za razliku od savršeno čistih digitalnih snimaka.
Iako su ih jedno vrijeme potisnuli kasete i CD-ovi, gramofonske ploče su doživjele veliki povratak u moderno doba. Mladi ljudi ponovo otkrivaju njihovu toplinu zvuka, velike omote sa umjetničkim dizajnom i osjećaj posjedovanja muzike. Ploče su postale simbol nostalgije, stila i ljubavi prema muzici.
glassrpske.com
