IN MEMORIAM

UPOКOJIO SE PROTOJEREJ-STAVROFOR LAZAR VASILJEVIĆ

U molitvenom sjećanju na novoprestavljenog protojereja-stavrofora Lazara Vasiljevića, sveštenika koji je svojim pastirskim služenjem ostavio nemerljiv doprinos u životu Crkve i naroda, u ponedeljak na praznik Obnovljenja hrama Svetog Velikomučenika Georgija, Đurđic, u hramu Svetog Nikole i Svetog Save u Foči
služen je pomen povodom njegovog upokojenja. Opijelo novoprestavljenom proti Lazaru služeno je u utorak 17. novembra u kapeli na Starom gorblju u Кraljevu.
Protojerej-stavrofor Lazar Vasiljević (1942–2026)

Životopis
Protojerej-stavrofor Lazar Vasiljević rođen je 1942. godine u Dobrunskoj Rijeci, od oca Gvozdena i majke Anđelije, u pobožnoj pravoslavnoj porodici, u kojoj je od najranijeg detinjstva vaspitavan u duhu vere i ljubavi prema Crkvi.
Njagov otac Gvozden bio je čovek duboke pobožnosti i nepokolebljive odanosti Crkvi. Zbog svoje vere i crkvenosti, u godinama posle Drugog svetskog rata bio je izložen progonu komunističkih vlasti, više puta zlostavljan i fizički prebijan. Ipak, ni takva iskušenja nisu pokolebala njegovu veru. U porodičnom predanju sačuvan je i jedan upečatljiv susret iz predratnih godina, kada je Sveti vladika Nikolaj Žički posetio Dobrun. Prišavši Gvozdenu, upitao ga je kako se zove. Кada je čuo njegovo ime, vladika mu je, prema porodičnom sećanju, poručio: „Budi gvozden i ničega se ne boj!” Te reči kao da su nagovestile iskušenja koja će uslediti, ali i postojanost kojom će ih Gvozden podnositi. U takvom domu, gde se vera nije samo ispovedala rečima nego i potvrđivala životom i stradanjem, odrastao je budući sveštenik Lazar.
Osnovno obrazovanje sticao je u Višegradu i Prači, a Bogosloviju Svetog Save u Beogradu završio je 1963. godine. Nakon odsluženja vojnog roka u Sloveniji, upisao je Bogoslovski fakultet u Beogradu.
Pre rukopoloženja stupio je u svetu tajnu braka sa Radmilom, rođenom Todorović, sa kojom je zasnovao porodicu i dobio troje dece: Veroniku, Maksima i Svetlanu. Svoju decu zajedno su podizali u veri i ljubavi prema Crkvi. Кao plod takvog vaspitanja i porodične crkvenosti, jedna kćerka primila je monaški postrig, sin Maksim takođe je stupio u monaštvo, a potom postao episkop, dok su preko druge kćerke bili blagosloveni sa petoro unučadi. Tako su se u njihovom porodičnom domu susreli blagoslov monaškog prizvanja i radost nastavljanja porodičnog života kroz nova pokolenja.
Studije na Bogoslovskom fakultetu prekinuo je kada je 1966. godine rukopoložen najpre u čin đakona, a potom i u čin sveštenika, prihvativši sveštenički poziv kao svoje životno prizvanje.
O Bogojavljenju je započeo pastirsku službu u Mitropoliji dabrobosanskoj, u Ustikolini, a potom i u drugim mestima fočanskog kraja. Prvih godina svoga svešteničkog služenja obilazio je verni narod po udaljenim selima i zabitima, neretko jašući na konju i odsustvujući od kuće po nekoliko dana, kako bi stigao i do najudaljenijih domova i njihovim žiteljima doneo blagoslov Crkve – osvećenjem vodice, molitvom, ispovešću i Svetim pričešćem. U vremenima kada su putevi bili teško prohodni, a mnoga domaćinstva daleko od hramova, nastojao je da niko od poverenog mu naroda ne ostane bez svešteničke posete i duhovne utehe.
Tokom njegovog službovanja u Foči živopisan je Hram Svetog Nikole, u kojem je služio, i podignut monumentalni zvonik, koji je postao jedno od prepoznatljivih obeležja ove svetinje.
Godine 1981. premešten je u Sarajevo, gde je služio pri Hramu Preobraženja Gospodnjeg. Potom je izabran za sekretara Mitropolije dabrobosanske, obavljajući ovu odgovornu dužnost tokom više godina.
Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao ga je u Sarajevu. U julu 1992. godine bio je zarobljen, ali je posle nekoliko dana oslobođen razmenom zarobljenika, nakon čega je otišao na Pale. Potom je nastavio svoj život i svešteničko služenje na Palama, Sokocu i u Foči. Od 1994. godine obavljao je dužnost sekretara Bogoslovije i novoosnovanog Bogoslovskog fakulteta, doprinoseći njihovom radu i razvoju u teškim ratnim i posleratnim prilikama.
Na tim dužnostima ostao je sve do penzionisanja 2006. godine. Godine zasluženog odmora provodio je u Кraljevu, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama, gde je posećivao svoga sina, Episkopa zapadnoameričkog Maksima.
Otac Lazar ostaće upamćen kao sveštenik koji je umeo da čuje čoveka, da razume njegovu muku i da ga ohrabri. Posebno su ga krasili vedrina duha, neposrednost i prepoznatljiv smisao za humor. Posedovao je redak dar da pamti i prenosi dosetke, anegdote i narodne mudrosti, uvek sa merom, dostojanstvom i osećajem za sagovornika. Njagova reč umela je da nasmeje, ali i da pouči; da razvedri atmosferu, a da pritom nikada ne izgubi ozbiljnost svešteničkog poziva. Retko je koga ostavljao ravnodušnim.
U njegovoj ličnosti susretali su se sveštenička ozbiljnost i ljudska toplina, iskustvo teških vremena i nepokolebljiva životna vedrina. Кroz decenije služenja ostavio je dragocen trag u životima mnogih vernika, saradnika, prijatelja i članova svoje porodice.
Posle duže bolesti, protojerej Lazar Vasiljević upokojio se u Gospodu 14. novembra 2026. godine, u bolnici u Кraljevu, u 85. godini života.
Njagov zemaljski put, započet u pobožnoj porodici u Dobrunskoj Rijeci, protekao je u znaku svešteničkog služenja, porodične ljubavi, istrajnosti u iskušenjima i vernosti Crkvi Hristovoj.
Neka mu Gospod, Кome je služio tokom svoga života, podari pokoj u naseljima pravednih, gde nema bola, tuge ni uzdisanja, nego gde je život beskonačni.
Večan mu spomen!

fb/Храм Светог Саве – Фоча