Seljak se odvajkada snalazio da preživi od sopstvenog težačkog rada trudeći se da njegovi ukućani proizvodu sve što je moguće za mnogobrojnu porodicu koja je, u dobu poslije Drugog svjetskog rata, brojala i do dvadeset članova.
Mještani sela Bijele su u dućanu „Kod Pere Francuza“ u Dobrunskoj Rijeci kupovali samo najpotrebnije a to je kafa, šećer i so ili bombone na komad za djecu kad se u goste odlazilo.
Posebna pažnja na selu posvećivala se pripremama zimnice na način kako se to činilo vijekovima.
Bake su pravile pekmez od šljiva požegača, vruću masu iz kazana su redali ka kupusne liske i sušile na suncu i tako dobijale „kolače“, kruške i jabuke su sjeckane na komade , nizane na kanap i te niske su vješane ispod streha da se osuše.
Domaćice su bile zadužene da prireme turšiju od posebne vrste krušaka zvanih takiše.
„ U selu niko više ne sprema turšiju od takiša jer se to sve „promodiralo“ i kupuje u prodavnici ali i stabala ove kruške je sve manje na imanjima, „ počinje priču starica Milijana Baranac koja je u plastičnu kantu pripremila sebi ovu vrstu zimnice.
Plodovi takiše se , prema Milijaninom receptu starom stotinu godina, dobro operu, stave u posudu, nekad je to bilo u drvenu kačicu, potope vodom i ostave na suncu.
[ads1]
„Poslije izvjesnog vremena kantu unesem u podrum i što duže turšija stoji ukusnija je, „ veli Milijana.
Milijana priča da su vodu iz turšije u dugim zimskim noćima pili muškaci „ kad dobro popiju na slijelu ili slavi da razbiju mamurluk“ a posebna poslastica za djecu bile su kruške.
„Ovu vrstu turšije služile su domaćice na prelima, siđenjima i grebenanjima vune po kućama, kada se okupe žene i djevojke iz sela jer drugog pića, osim rakije, nije ni bilo, „ prisjeća se Milijana.
Nasjkusnija turšija bila je iz zemljanih ćupova.
Običaj je bio da muškarac koji napuni 18 godina obavezno na krušku divljaku okalemi bar jednu takišu kako bi se plodovi ove dragocjene vrste kruške koristili za turšiju .
U selu Bijela ostalo je samo nekoliko stabala kruške takiše čija stabla nisu visoka kao kod domaćih sorti jeribasmi , šećerki, ječmenki, žutica, kolačuša i zimnjača.
Oni koji samo vikendom dođu u Bijelu, kod svojih kuća i imanja, zasadili su „ekonomske“ sotre krušaka, koje se, kako reče Milijana „prskaju“ i nisu zdrave kao one iz njenog djetinjstva.
Takša lagano izumire kao i sela koja postepeno zarastaju u korov i pavitu.
Radoje TASIĆ – visegradskevijesti.com
[ads2]
