VIŠEGRAD – Bukica Romano , djevojački Montiljo udala sam se i došla u Višegrad 1946.godine poslije Drugog svjetskog rata i izlaska iz logora „Bergen-Belzen“.
Zabilježila sam kratko njeno sjećanje:
„ Lotiku nisam poznavala, osim iz priča moga muža i čula sam da je bila lijepa, pametna i otresita, da je brinula o porodici i rođacima, sunarodnicima, ali i osoblju hotela. Bila je poštovana i cijenjena od sugrađana svih vjera.
Sahranjena je na našem groblju na Okolištu, uz prisustvo mnogo svijeta.
Upoznala sam iz njene porodice samo njenu sestričinu Helenu, koja se vratila u Višegrad poslije rata sa željom da hotel proda ili obnovi.
Bio je pokraden i uništen. Živjela je u jednoj neoštećenoj sobi i tu smo se subotom okupljale nas tri Jevrejke, razgovarale, družile se i slušale muziku.
Nekim čudom, u hotelu je ostao neoštećen samo klavir koji je bio vlasništvo porodice. Ta druženja su nam mnogo značila i u uništenom gradu smo uspjeli da uz muziku prevaziđemo svakodnevne životne teškoće.
Helena nije uspjela u svojoj namjeri i napustila je Višegrad. Ovo je sjećanje na Lotiku i Jevreje, sugrađane, kojih odavno u gradu na Drini nema.
Bukica Romano umrla je juče u Višegradu u 93.godini.
Zabilježila profesorica Divna VASIĆ/visegradskevijesti.com
