Pola veka „Salaša u Malom Ritu“: Priča o Branku Baueru i zlatnom standardu domaćeg serijskog programa

Pre pedeset godina Televizija Beograd prikazala je seriju koja je osvojila Jugoslaviju i ostala kao jedan od standarda po kojima bi trebalo da se meri televizijska produkcija. Njen reditelj Branko Bauer, tvorac filmskih klasika „Ne okreći se, sine“, „Prekobrojna“ i „Licem u lice“, bio je jedan od najvećih majstora jugoslovenske kinematografije, ali je poslednje tri decenije života proveo gotovo zaboravljen, daleko od filmskih kamera.
Ove godine navršilo se pola veka od kada je Televizija Beograd emitovala seriju Salaš u Malom Ritu. Ako se zna da je iste 1976. godine emitovana i serija Grlom u jagode i da je snimljena serija Više od igre (prikazana sledeće godine), taj berićet Televizije Beograd, sažet u jednoj godini, iz današnje perspektive deluje nestvarno.
O tome kako je priča Salaš u Malom Ritu jugoslovenskog i srpskog pisca Arsena Diklića (1922-1995), Srbina iz Hrvatske, stigla do jugoslovenskog i hrvatskog reditelja Branka Bauera (1921-2002), Hrvata iz Hrvatske, najbolje je svedočio sam Bauer u monografiji iz 1985. godine:
„Arsen mi je taj tekst prvo poslao da ga ponudim zagrebačkoj televiziji. Ja sam to učinio i čak rekao da ne moram ja to režirati. Nisam htio zakočiti stvari, jer je tamo bilo režisera koji su za to bili plaćeni, a bilo je jako teško prodrijeti s nečim igranim. Oni su to uzeli i nisu mi čak ni odgovorili. Onda je sve to zaspalo, i jedne godine, dok sam bio u žiriju niškog festivala, tamo sam sreo Vuka Krnjevića. Pitao me: ‘Slušaj, Branko, bil’ ti radio za nas te Salaše?’ Budući da sam ja to već ranije čitao, rekao sam da me to zanima, no ponovno se mora napisati scenarij.“
„Velika je razlika između onoga što je kasnije ispalo i prve verzije. Ta prva verzija nastala je po Diklićevoj knjizi Salaš u Malom Ritu (kao roman za decu objavljena je 1953. godine, prim. R.S.). A od ovoga što je napravljeno kasnije, on je napisao još tri romana. Sad vam je jasno koliko je to zapravo prošireno.“
Serija je snimana u jesen 1974. i u zimu 1974/75, sadrži 13 epizoda i svaku od njih su Diklić i Bauer zajedno pisali. Bauer je za rediteljski i scenaristički posao bio plaćen 800.000 dinara po epizodi, što je bilo veoma malo. Izvršni producent bio je Avala film, kojoj je bilo neprijatno zbog tako bednog honorara, pa su Baueru dodali još 500.000 po epizodi.
Snimanje serije je počelo u Ovči pored Beograda.
Sećanje Milana Maljevića
Priča s početka Drugog svetskog rata u vojvođanskom Malom Ritu privukla je gledaoce kao jedan sasvim novi pogled na rat. Glavni junak je dečak po imenu Milan Maljević, kojeg igra Slavko Štimac.
Kada smo razgovarali pre nekoliko godina, Štimac mi je objašnjavao da je Bauera upamtio kao čoveka i umetnika velikog formata, i kako mu je ova serija donela ogromnu popularnost:
„Godinu dana smo radili tu seriju i film, i Branko Bauer je veoma značajan u mom životu. On je na neki način postavio temelje mog zanata. Ne možete da zamislite kako je to izgledalo. Sredinom sedamdesetih u Jugoslaviji ste imali samo dva TV kanala i cela zemlja bi, htela – ne htela, nedeljom uveče u osam sati sedela i gledala Salaš u Malom Ritu. Svaki Jugosloven je video makar jednu epizodu. Bukvalno nije bilo mesta gde sam mogao da se pojavim neopaženo. Svi vas znaju, cela zemlja. A nisam imao ni petnaest godina. I baš sam se trudio da ostanem normalan.
Danas, recimo, mislim da i nije tako loše da se – ako već morate – sa slavom suočite rano, dok ste još dete. Jer za tako nešto se nisam pripremao, nisam o tome maštao. Naprosto, dogodilo se, našli su me. U tom smislu, nikada nisam učinio poseban napor kako bih došao do posla, nikada preko tuđe grbače, da nekoga oštetim. Kroz život sam išao trudeći se da ne povredim drugoga. Što sam stariji, sve više verujem da je najbitnije imati čistu savest, lako zaspati. Jednostavno, živeti normalno.“
Tajna uspeha
U čemu je bila tajna ogromnog uspeha ove serije? Brojni su kritičari pisali o tome, tumačili i objašnjavali. Polazilo se pre svega od činjenice da se njeni junaci, dečaci Milan, Raša i Vasa, bitno razlikuju od onih naivnih dečjih likova koji su do tada upamćeni.
Uz to, pojava negativnih likova, policijskog agenta Šicera i bogatog gazde Jakoba Jeriha, predstavlja apsolutno novi pogled na loše momke u partizanskim filmovima, o čemu je hrvatski filmski kritičar Nenad Polimac 1976. godine pisao:
„Obojica su u Salašu u Malom Ritu ono što se obično naziva ’zlim momcima’, protivnicima junaka s kojima se poistovećujemo (u ovom slučaju malog Milana). Takvi se likovi u našim filmovima najčešće karikiraju i zato postaju smiješni i neuvjerljivi. No, redatelj Branko Bauer i glumci Miodrag Radovanović i Slobodan Perović uspjeli su Šicera i Jeriha tako sjajno profilirati da smo ih često promatrali ne samo kao zlikovce već ih pokušavali razumjeti i kao ljude.“
„Lik agenta Šicera postao je ’tema dana’ nakon prikazivanja prvih nekoliko epizoda Salaša u Malom Ritu ponajprije zahvaljujući odličnom Miodragu Radovanoviću, kazališnom glumcu, dotad nepoznatom najširoj publici. Radovanović je tako sjajno igrao policijskog istražitelja koji pokušava otkriti podmetača požara u nacističkoj žitnici, da je na ekranu stvorio prototip čovjeka koji je prijazan s drugim ljudima samo da bi izmamio tajne koje skrivaju od njega.
Šicer nikoga ne potcjenjuje, prema nikom nije osoran i ne služi se nasiljem. On umije razgovarati na ravnoj nozi s dječacima Milanom i Vasom, kao i s njihovim roditeljima, no upravo ga to čini gotovo automatom, jer njegovo razumijevanje za ljude, kakvo naizgled pokazuje, zapravo je razumijevanje koje pokazuje lovac za svoje žrtve: on mora poznavati njihove navike i približiti im se da bi ih lakše primamio u klopku… Gledatelje je u Šicerovoj ličnosti najviše opčinilo i užasnulo što je on toliko obična i svakodnevna ličnost, čovjek koji bi mogao biti i njihov susjed, a oni nikad ne bi primijetili kako takvi Šiceri otkrivaju njihove tajne i iskorištavaju njihovo povjerenje.“
„Bogati gazda Jakob Jerih mnogo je slojevitija ličnost od Šicera. On uzima malog Milana za slugu kad je dječak prisiljen zadržati se u Jakobsfeldu zbog bolesti svog druga Raše, i štiti ga od okrutnosti djece – pripadnika Hitlerjugenda, kao i njihovog bezrukog šefa Lajtera koji svoje komplekse liječi na slabijima od sebe. Jerih nam se čini drukčijim od svih tih ljudi koji ugrožavaju Milanov život, pa čak i onda kad doznajemo da i on ponekad oblači nacističku uniformu i da su njegova dva sina poginula boreći se na Istočnom frontu…
Jedne večeri Jerih predlaže Milanu da ga zakonski posini… Uskoro shvaćamo da je prijedlog zapravo čudovištan. Milan će postati njegov sin ako dječakova majka potpiše s Jerihom ugovor da više nikad ne želi vidjeti svoga sina; on će tada dobiti posjed na Jerihovom imanju i postati mu zakonski nasljednik! Milan, koji je ionako namjeravao ostati kod Jeriha samo dok Raša ne ozdravi, bježi iste noći, prestrašen i možda pomalo razočaran takvom Jerihovom ponudom.“
„Je li Jakob Jerih čudovište kojega se ne tiču osjećaji dječakove majke, jedan od zloglasnih ’germanizatora’, koji su željeli ponijemčiti našu djecu? Ili je on naprosto razočaran čovjek kojem su oba sina poginula i koji očajnički pokušava kontrolirati budućnost onih do kojih mu je stalo ugovorima i zanemarivanjem tuđih osjećaja? I za jedno i za drugo nalazimo potvrdu u ovoj seriji i stoga Jakob Jerih ostaje toliko čudna i neuhvatljiva ličnost, potpuno različita od svih koje smo dosad viđali na našim ekranima.“
Polimac će svoj tekst završiti sledećim rečenicama: „Televizijska serija Salaš u Malom Ritu pouka je našoj kinematografiji koja se godinama vrti u krugu vlastitih promašaja, pogotovo kada su posrijedi ratni filmovi.“
Jakob Jerih iz Jakobsfelda
Od poslednjih šest epizoda serije Salaš u Malom Ritu Bauer je napravio igrani film Zimovanje u Jakobsfeldu koji je imao veliki uspeh i veliku gledanost. Na pulskom festivalu 1975. godine osvojio je Veliku srebrnu arenu, Zlatnu arenu za scenario i nagradu publike „Jelen“.
Glavni junak ovog filma je Jakob Jerih, kojeg je maestralno odigrao Slobodan Cica Perović. Govoreći o saradnji sa ovim glumcem, od Branka Bauera je ostalo zabeleženo i ovo:
„Cico je bio originalan čovjek, malo tvrdoglav, katkad sklon nacugati se, i isključiv. Kasnije se ustanovilo da je čovjek imao tumor na mozgu. Tekst nije volio učiti, a i lako ga je zaboravljao… Postoji nekoliko ključnih scena iz serije gdje je svaka riječ u scenariju bila važna i kad sam ga upoznao, kad sam vidio njegov stil i sve skupa, počeo sam ga pripremati za te scene. Počeo sam mu govoriti: ’Znaš šta, cijela uloga ovisi o te tri scene, ako te tri scene budu dobre, sve će biti dobro. To je Arsen dobro napisao i tu je važno da sve bude na svom mjestu.’ Jedna od tih scena je bila i ona kada je Jakob doveo malog u kuću na večeru. Tako da sam ga za te scene pripremao unaprijed, i kad su došle stvarno ih je znao napamet. Nije ga više mučilo da razmišlja o tekstu, nego mu je to glatko išlo.
Bio je stvarno dominantna ličnost. Znam da me i na snimanju znalo ponijeti kada bih ga ugledao kako se najedanput pojavi u onim čizmama, u onoj uniformi, pa kad zgrabi maloga, počne marširati selom i istjerivati svoju pravdu. Ipak, čini mi se da je s njim bilo užasno teško raditi ako u tebe nije imao povjerenja.“
Sećanja Raše Petrova
Sva deca koja su igrala u filmvima i serijima bila su iz dečje grupe Radio Beograda koju je vodio Bata Miladinović. Bauer je za Svetislava Buleta Goncića posle snimanja Salaša rekao: „Njega sam odmah odabrao jer mi je po faci jako odgovarao. Kao dječak, bio je zanimljiva ličnost, izvanredan karikaturist. Na duhovit način sve nas je znao zajebavati. Pametan, bistar, napravi se nevin, a samo ti negdje pobegne.“
A prva asocijacija Buleta Goncića na seriju i na lik Raše Petrova, kojeg je igrao, jeste sećanje na vreme u kome, kako kaže za OKO, nije ni o čemu odlučivao:
„Imao sam mnogo sreće da to odredi smer mog budućeg života za koji u tom trenutku nisam ni slutio da može da postoji. Ali sam duboko zahvalan što sam imao tu priliku i tu sreću da na takav način uđem u taj svet, da tako započnem svoju budućnost.“
„Tada su reditelji svu decu glumce nalazili u dramskoj grupi Radio Beograda koju je vodio Bata Miladinović. Imao sam sreće da već 1969. godine, sa devet godina, igram sina Rade Đuričin u predstavi Nagrada koju je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu režirao Bojan Stupica. Kao dete sam igrao i u Kamiondžijama, u Diplomcima… sve u crno-beloj tehnici. Tako je i mene izabrao Branko Bauer, za koga ću mnogo godina kasnije saznati da je bio veliki reditelj. Naravno, trunke svesti nisam imao šta će mi to kasnije značiti u životu.
Branka najviše pamtim kao jednog izuzetno smirenog čoveka koji je znao da hendluje sve te energije oko sebe. Pa i neartikulisanu energiju neke dece. Tada sam upoznao Slavka Štimca, koji je već snimio film Vuk samotnjak, a za reditelja je bilo važno da se nas dvojica sprijateljimo. Tako je i bilo, to prijateljstvo između nas traje do danas. On je moj divan emotivan drug.
Svi stariji glumci bili su vrlo tolerantni prema nama dvojici. Prema meni, da budem iskren, na ivici nerava. Valjda su me tolerisali jer sam imao dečiji talenat koji im se dopadao. A bio sam jako nemiran, previše energije u meni koju nisam umeo da kanališem. Dejan Karaklajić je bio drugi reditelj serije, mlad, lep, visok… i ja sam ga, tako mali a tako bezobrazan, mnogo nervirao. Posle snimanja me jurio da me bije, bukvalno. Ali, postojao je mali problem – nikada nije mogao da me stigne. Do sutra bi se smirio. Kad god se vidimo, ja ga podsetim na to.“
„Mene je Salaš u Malom Ritu pratio kroz život, ali srećom, nije ostavio teške posledice po moj kapacitet, već dobre. Nije me ta uslovna slava toliko opalila da izgubim kontakt sa realnošću. Ta serija je ostala kao velika referentna tačka ne u mom životu, već u istoriji televizije i u životima brojnih gledalaca.
Kada smo leta 1984. Sonja Savić, Bata Prelić i ja bili na festivalu u Puli sa filmom Šećerna vodica, već sam diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umetnosti, gost Festivala bio je Branko Bauer. Sedeo je u salonu, prišao sam mu i rekao: ‘Čika Branko, dobar dan!’ Pogledao me i uzvratio: ‘Ko si ti mali?’ Ja imam 23 godine, ali on me brzo prepozna i pita šta radim u Puli. Kažem mu da imam film, a on gotovo sa prezrenjem kaže: ‘Jao, pa ti se još baviš glumom!’
Branko je bio fini cinik, duhovit, veoma zanimljiv… I danas znam da sam prošao veliku školu radeći s njim ovu seriju, iako tada nisam bio svestan toga. Kad kao dete radite sa Stupicom, kao dečak sa Bauerom, a od 1987. pa do njene smrti sa Sojom Jovanović, ostajete zauvek povezani sa ozbiljnim stožerima pozorišta i domaće kinematografije.“
Sećanje Radojke Maljević
Angažman Renate Ulmanski u seriji imao je ozbiljnu političku predistoriju za koju ova glumica tada nije znala.
Renata je supruga Mirka Tepavca (1922-2014), koji je 1972. godine podneo ostavku na mesto ministra inostranih poslova SFRJ. Tako se pridružio grupi političara – Marku Nikeziću, Koči Popoviću, Latinki Perović, Mirku Čanadanović… – koji su smenjeni ili podneli ostavke u političkoj epizodi zvanoj „Pad srpskih liberala“ sa kojima se obračunao predsednik Jugoslavije Josip Broz Tito.
Kao Tepavčeva supruga, Renata je bila, kako se tada govorilo, na ledu. Vrata svih tada jugoslovenskih televizija bila su joj zatvorena. Kada je Branko Bauer dobio zeleno svetlo da snima seriju 1974, u podeli koju je napravio bila je i Renata Ulmanski. Igrala je Radojku, majku mlađeg sine Milana i starijeg sina Petra Maljevića, koga je igrao Miroljub Lešo (1946-2019).
Kada je video njeno ime, tadašnji urednik Dramske redakcije Vasilije Popović rekao je Baueru: „Nađite neku drugu, ova ne može!“ Osoba prisutna u sobi gde se to događalo je kazala: „Zašto, ona ne nosi njegovo prezime?“ Vasa Brada, kako su zvali Vasilija Popovića pre nego je postao Pavle Ugrinov, odgovorio je: „Neću da mislim!“
Renata je bila precrtana. Ali Branko Bauer nije odustajao. I pobedio je. Renata je ostala u podeli. Nemajući pojma šta je prethodilo.
Danas, uoči svog 97. rođendana, priseća se za OKO Branka Bauera:
„Prvi kadar smo snimali u Omoljici. Nije bio komplikovan, samo je bio malo dugačak. Slavko Štimac, koji je igrao Milana, i Bule Goncić, koji je igrao Rašu, bili su sakriveni u ambaru, a moj stariji sin u seriji Pera, koga je igrao Miroljub Lešo, i ja smo okopavali baštu sve vreme dok su Nemci tuda prolazili. Pet puta je snimana ta scena, i pet puta je Branko bio nezadovoljan. Pitam zbog čega pet puta, a on mi kaže: ‘Pa zbog vas.’
Ja odem iza ambara i plačem. Od bruke, od jada, od nemoći…
Dođe Bauer i kaže mi: ‘Renata, niste vi slaba glumica, vi samo niste seljanka i vi ovo ne radite kako treba. Hajde da mi ostavimo taj kadar za sutra. Odmah popodne, zamolim ženu iz Omoljice, koja to radi i zna, da pođe sa mnom i nauči me da okopam jednu leju kako treba. I naučila sam, mogla sam celu baštu s lakoćom da okopam. Sutradan smo snimili bez ponavljanja.“
„Drugi kadar koji pamtim. U selu je nemir, premetačina, jedva smo se nekako domogli noći. Mali Milan, umoran dođe kući da legne da spava. Ja mu kao mama razmestim krevet, on dođe, legne, ja ga pokrijem i poljubim. Mali Štimac se okrene, ustane i kaže: ‘Nije dobro.’
Bauer, koji ga je jako voleo, pita zašto, a on odgovori: ‘Mene moja mama nikad ne ljubi kad sam budan. Tek kad zaspim.’
Saradnja sa Brankom Bauerom je bila izuzetna. Kada smo se malo zbližili, jednom prilikom sam ga pitala: ‘Recite mi, zašto ste me uzeli?’
Odgovorio mi je: ‘Igrali ste u jednom lošem filmu, Šolaja. Imali ste jedan kadar kada se Milivoje Živanović baca na konja. U tom kadru, Milivoje ide u rat, već je na konju, a vi mu donosite da se napije mleka iz čabrice. On nateže čabricu, mleko curi, a vi spontano podmetnete obe ruke, jer greota je da to mleko ode na zemlju.’ Branko mi sve to prepriča i kaže: ‘Ja sam po tom gestu video da ste autentični, da ste pravi.'“
„Između ostalih osobina, Bauer je imao veliko dostojanstvo i tananost, posedovao je sigurnost i snagu. Zbog svega toga sam ga izuzetno cenila.“
U ravnici kraj Maloga Rita…
Toliko hvale teško da je koja TV serija do tada doživela. U maju 1976. za TV Reviju Bauer je govorio:
„Čujte, predivno je osećanje koje imam, i kada bih vam rekao da sam umoran od tolikog bremena hvale, od silnih stisaka ruku, pisama, razgovora sa ljudima, telefonskih poziva, napisa u novinama – slagao bih vas.
Fascinira me, pre svega, činjenica da je Salaš u Malom Ritu svuda u našoj zemlji izazvao isto interesovanje, da ga sa istom pažnjom prate sve generacije, od dece do njihovih dedova. A ono što je najvažnije – radostan sam što sam uspeo da se odužim Vojvodini, tom kraju koji nisam poznavao. Jer, mi koji nismo odatle, možda smo do sada imali i malo krivu sliku o ratu koji se vodio u Vojvodini.“
„Kada smo snimali Salaš, ja sam u Vojvodinu prvi put došao. Među tim narodom, koji sam tako dobro upoznao, sve vreme sam se predivno osećao. Pitom, a ponosit svet. Na svakom koraku osećali smo koliko su veseli što se o njima snima serija. To veselje nas je sve, a mene kao reditelja, posebno obavezalo. Zato mi je danas najveća nagrada kada od Arsena Diklića, ili od nekog drugog svog prijatelja, čujem da je bio negde u Vojvodini i da je razgovarao sa nekim prečaninom o Salašu. I radost tog sveta i svi pozdravi koje upućuju celoj ekipi i meni.
Možda ne znate, ali i Slavonci su se poistovetili sa junacima serije, i oni kažu: ’Pa, dobro da se i nas jednom neko seti’.
A Arsen mi je ispričao da se dva vojvođanska sela teško prepiru oko toga čiji je onaj đeram u najavnoj špici. Moji prijatelji iz Graca rekli su mi nešto drugo. Naime, u Austriji naši ljudi takođe prate ovu seriju, a među decom je sada najmodernije šišanje ’a la Vasa’ – to jest na nulu, što pre decu niste mogli maltene batinama da naterate.“
Za ogroman uspeh TV serije Salaš u Malom Ritu, pored Bauera i Diklića, priznanje pripada i snimatelju Branku Blažini sa kojim je ovaj reditelj sarađivao više od dve decenije.
Put Branka Bauera
Ko je bio Branko Bauer i kakva je bila njegova umetnička sudbina?
Rođen je u Dubrovniku 1921, odakle je bila rodom njegova majka. Imao je četiri godine kada se porodica preselila u Zagreb i tu je ostao do kraja života. Majka mu je rano umrla, pa je odrastao sa ocem Čedomirom i bakom. U toku rata je ostao i bez bake, tako da je samo otac brinuo o njemu. Opisivao ga je kao zanimljivog čoveka koji mu je poslužio za lik strica u filmu Martin u oblacima. Pripadao je bogatoj porodici, rentijerima, ali raspad porodice je počeo 1940. godine.
Nakon završene gimnazije u Zagrebu, Branko je upisao studije veterine, jer je voleo životinje, naročito pse, ali brzo je shvatio da tu ima puno da se uči i odustao od studiranja.
Tokom rata je bio regrutovan u domobrane, a kad su došli partizani, kako je jednom ispričao, skinuli su mu domobransku kapu i stavili partizansku.
Tokom rata Čedomir i Branko su u svom stanu skrivali i spasli od ustaškog progona Jevrejku Ljerku Frajberger, zbog čega im je obojici izraelski memorijalni centar Jad Vašem dodelio titulu Pravednika među narodima.
Filmove je gledao kao klinac, a među prvima koje je upamtio bile su danske komedije sa Patom i Patašonom. Zatim su došle na red austrijske operete, a kada je prvi put gledao Bastera Kitona zavoleo ga je. Njegove kratke filmove cenio je više od Čaplinovih. Upamtio je i Frankenštajna, pustolovne filmove, sovjetskog miljenika Pastira Kostju… Voleo je kasnije Rene Klera, ali nije voleo ruske filmove: „Mene je patetika u filmu užasno smetala, a ruski film ne može bez toga.“
Oženio se koleginicom sa fakulteta, ali je znao da sam neće završiti veterinu pa je odlučio da se zaposli kako bi njegova žena mogla da nastavi studije.
Ne okreći se, sine
Filmsku karijeru je započeo u „Jadran filmu“ 1949. godine, gde je najpre bio organizator snimanja, a potom je režirao priloge za filmski žurnal.
Branko Bauer je svoj prvi dugometražni igrani film, Sinji galeb, prema istoimenom „romanu za decu i omladinu“ Tone Seliškara, snimio 1953. godine. Drugi film, takođe dečju avanturističku priču, Milioni na otoku, režirao je dve godine kasnije, 1955, prema scenariju Arsena Diklića.
Za svoj prvi veliki film sa ratnom temom Ne okreći se sine (1956) bio je inspirisan filmovima Sedmi krst Freda Cinemana i Begunac Kerola Rida. Ideja za film je njegova, on je napisao scenario, ali je pozvao Arsena Diklića u pomoć, posebno zbog dijaloga koji su Baueru bili slabija strana.
Priča počiva na događaju iz Drugog svetskog rata u Zagrebu gde junak filma beži iz voza koji ga vozi u logor u Jasenovac. Njegov sin je smešten u „Poglavnikovo odgajalište“ i on smišlja kako da ga odatle izbavi. Dečak je već indoktriniran ideologijom ustaštva, ali susret sa ocem mu omogućava da vidi pravu sliku sveta u kome živi. U pokušaju bega preko Save u šumu gde su partizani, otac strada a sin se spasava.
Branko Bauer je, govoreći o ovom filmu, objasnio kako ga je za naslov i za završnu scenu filma inspirisao Diznijev film Bambi. To je scena kada majka košuta tera svoje lane pred progonom lovaca i kaže mu: „Trči i ne okreći se.“
Slava koju je stekao sa ovim filmom, po sopstvenom priznanju, malo ga je pomerila sa mesta:
„Tim filmom dobio sam prvu nagradu u Puli, to me je, naravno, isprva zbunjivalo, kasnije udarilo u glavu, bio sam sebi jako važan. Brzo sam shvatio jednu stvar koja je za režisera jako važna. Kad režiraš film, moraš samo režirati film, ne smiješ i sebe usput režirati. A većina režisera, osobito mladi, strašno paze da usput i sebe režiraju; da li je tu njihov stolac, piše li na njemu ‘režiser’, da netko slučajno je sjedi na tom stolcu, da l’ ga dovoljno poštuju… Kad režiraš, sebe moraš pustiti, i taj tvoj stolac, i da li te dovoljno poštuju. Međutim, to je meni onda udarilo u glavu i u privatnom sam životu počeo bivati veliki režiser, bezobrazan, drzak. Vjerojatno ona faza koju svi ljudi moraju proći. Čim prije prođe, tim bolje za svakog čovjeka.“
Godine 1957. snima melodramu Samo ljudi, a zatim 1959. film Tri Ane, koji Bauera prvi put uvodi u srpsku kinematografiju.
Pozvali su ga iz Udruženja filmskih umetnika Srbije, koje je imalo svoju produkciju, i saopštili mu da je na njihovom konkursu za scenario pobedio tekst novinara Slobodana Glumca. Glumac je, inače, bio jedan od osnivača i u tom trenutku glavni urednik Večernjih novosti. Na pitanje koga bi voleo da vidi kao reditelja, Glumac je predložio da film po tom scenariju snimi Branko Bauer.
Reditelju se učinila zanimljivom Glumčeva priča i prihvatio je, pod uslovom da njih dvojica rade novi scenario. Pozvan je u pomoć i Arsen Diklić, a Glumac je pisao dijaloge.
Prekobrojna
Nakon Tri Ane snima komediju Martin u oblacima, a onda, 1962. godine, snima Prekobrojnu, film koji je do danas ostao jedan od najomiljenijih proizvoda jugoslovenske kinematografije. Snimljen je u produkciji Avala filma.
Milena Dravić u trenutku snimanja ima 22 godine. To joj je sedma uloga u karijeri, ali prva glavna – posle koje je postala slavna.
U ovoj romantičnoj komediji čija se radnja odvija među omladincima na izgradnji autoputa, ona je Ranka, koju svi zovu Malena. Ona odlazi na radnu akciju da bi bila uz svog dečka Mikajla, kojeg kao debitant igra Ljubiša Samardžić. Milena je za svoju ulogu dobila Zlatnu arenu na festivalu u Puli, a Ljubiša Samardžić je od žirija kritike proglašen najboljim umetnikom debitantom. Film je nagrađen Srebrnom arenom.
Zanimljiva je predistorija nastanka Prekobrojne. Savez omladine Jugoslavije je smatrao da bi u propagandne svrhe trebalo snimiti film o radnim akcijama, pa se neko od nadležnih iz ove organizacije obratio Baueru, jer je on već bio reditelj poznat po filmovima sa dečijom, odnosno omladinskom tematikom. Ponuđena mu je priča novinara Bogdana Jovanovića koji je tih godina pisao o radnim akcijama.
Bauer je znao za Jovanovića, čitao je njegove reportaže i dopadale su mu se zbog topline i humanosti. Na osnovu onoga što je Jovanović ponudio, Krešo Golik, Bauer i Jovanović seli su i napisali scenario. Ponudili su ga Jadran filmu koji ga je najpre prihvatio, a potom odbio. Onda su otišli u Avala film.
Nisu ni tamo bili oduševljeni scenarijem, ali su ga prihvatili jer su računali da će to biti politički poen u njihovom repertoarskom planu. U Savezu omladine su bili zadovoljni scenarijem i odlučili da pruže veliku podršku tokom snimanja. Predsednik Saveza omladine bio je hrvatski politički kadar Mika Tripalo. Bauer je objasnio da je saradnja sa rukovodstvom ove organizacije bila veoma dobra: „U kreativnom smislu su nam ostavljali punu slobodu.“
Gledajući materijal na polovini snimanja, direktor Avala filma Ratko Dražević je bio prilično nezadovoljan, ali je Bauer mirno poručio da svi sačekaju gotov film, pa neka onda govore.
Na prvu projekciju filma namenjenu Umetničkom savetu Avala filma, Milena Dravić je zakasnila i kraj filma sačekala ispred sale. Za monografiju o njoj Milena je ispričala:
„Sedela sam napolju, ni sama ne znam kako bih opisala tu zebnju. Odjednom, otvaraju se vrata i ka meni idu ljudi suznih očiju. Čestitaju mi, ljube me… Među prvima Nada Kasapić, pa Radoš Novaković… Mnogi od njih uplakani. Čudim se. Vidim ogromno oduševljenje. Ni slučajno nisam bila svesna svoje uloge, njenog značaja. I čuveni producent Ratko Dražević očigledno je bio zadovoljan. Samo, on nije srdačno hvalio ni grlio. Pamtim ga kao čoveka gromoglasnog smeha i skrivajućeg pogleda…“
Milena i Smoki se više nikada nisu pojavili ni u jednom kasnijem Bauerovom ostvarenju. On je to objašnjavao činjenicom da ih je toliko snažno doživeo kao Malenu i Mikajla da više nije mogao da ih vidi u nekim novim likovima. Ipak, Ljubiša Samardžić će petnaestak godina kasnije zaigrati u Bošku Buhi, Bauerovom poslednjem fimu.
Licem u lice
I sledeći film Licem u lice (1963) Bauer je radio po novinskoj priči Bogdana Jovanovića. Ta priča, objavljena u dnevnom listu Borba 22. novembra 1961, govorila je o Dušanu Travici, tehničaru i šefu jedne deonice Preduzeća „Ivan Milutinović“, koji je besan zbog odnosa u firmi i sukoba s direktorom vratio partijsku knjižicu. U filmu su pisci scenarija pokušali da objasne, kako se u ono samoupravno vreme govorilo, raskorak između teorije i prakse.
Sedam verzija scenarija napisali su Jovanović, Krešimir Golik i Bauer. Umjetnički savjet Jadran filma je tri puta raspravljao o njemu, uvek bi imao neke primedbe, od kojih je Bauer one manje prihvatao.
Konačno je snimanje odobreno zahvaljujući snažnom zalaganju predsednika Savjeta Đura Kladarina, istaknutog borca i tadašnjeg direktora Vjesnika. Mnogi su tražili da se njihovo mišljenje izdvoji, jer su se bojali da bi zbog odobrenja za snimanje ovakvog filma mogli trpeti neke političke posledice. Nisu bili načisto da li je to film protiv samoupravljanja ili ne.
Zanimljivo je finale: Krešo Golik nije potpisan kao scenarista jer u tom trenutku nije bio politički podoban. U znak solidarnosti s njim nije se potpisao ni Bauer, tako da je kao scenarista filma potpisan samo Bogdan Jovanović.
Filmom Licem u lice Bauer je prvi autor u jugoslovenskoj kinematografiji koji je dotakao temu kritike socijalističkog samoupravnog društva. Uprkos strepnjama, film je na festivalu u Puli doživeo puni uspeh – dobio Veliku zlatnu arenu kao najbolji film godine, a Bauer je sa Igorom Pretnerom (rediteljem filma Samonikli) podelio Zlatnu arenu za režiju. Filmu je pripala tada veoma cenjena nagrada „Jelen“ koju je dodeljivao Vjesnik u srijedu za ostvarenje koje je publika najbolje ocenila, i niz drugih priznanja.
Nakon ovog ostvarenja, Bauer 1964. snima film Nikoletina Bursać za koji po pričama Branka Ćopića scenario ponovo piše sa Bogdanom Jovanovićem i Krešimirom Golikom, a u kome naslovnu ulogu igra Dragomir Pajić (što je jedina Pajićeva uloga na filmu).
Doći i ostati
Na nagovor dramaturga i urednika TV Beograd Slobodana Novakovića, Gordan Mihić i Ljubiša Kozomara ponudili su Branku Baueru svoj scenario pod nazivom Doći i ostati i ovome se veoma dopao. Scenario je bio poželjan i u Jadran filmu i u Avala filmu, pa je tako rađen kao koprodukcija ove dve producentske kuće.
Glumačku ekipu činili su Vojislav Nikčević, Dragomir Bojanić koji se još nije potpisivao kao Gidra, Kole Angelovski, Mija Aleksić, Pavle Vuisić… Kamera Branka Blažine, scenografija Veljka Despotovića, sve je bilo u funkciji priče o seljacima koji dolaze u Beograd sa namerom da nađu posao i tu ostanu.
Njihove sudbine su prikazane iz vizure tada nadirućeg trenda autorskog filma. Sve je mirisalo na veliki uspeh, a on je bio polovičan. Film je na festivalu u Puli nagrađen Srebrnom arenom, recenzije su bile mlake, a gledalaca malo. Bauer je govorio da je, po vlastitom sudu, u tom filmu ostvario najbolju režiju.
Za film Četvrti suputnik iz 1967. godine scenario su opet pisali Bogdan Jovanović, Bauer i kao pridošlica Slavko Goldštajn. Bauer je tokom rada video da mnogo toga ne ide kako treba, a posebno je bio problematičan izbor glumca Mihajla Kostića koga tada još nisu zvali Pljaka, za glavnog protagonistu filma. Bauer je hteo neko novo lice i opredelio se za Kostića, koji je već imao sedam-osam manjih filmskih uloga:
„Negde sam se tu prevario, valjda u samom početku. Probe su još štimale, no onda je krenulo sve loše. Nije me veselilo s njim raditi, nisam našao kontakt. To se vjerojatno negdje odrazilo i na filmu.“
Još jedan akter ovog filma, snimatelj Tomislav Pinter, pokazao se lošim rešenjem po reditelja. Bauer je za ovaj film zamenio Branka Blažinu pošto je Pinter već bio zvezda modernog filma, a on je hteo da i njegovo ostvarenje bude takvo. Ali, nisu našli zajednički jezik, i više nikada nisu sarađivali.
Boško Buha
Nakon Salaša u Malom Ritu, 1978. Bauer je posvetio još jedno svoje ostvarenje deci u ratu. Film Boško Buha je nastao po scenariju Boška Matića, saborca narodnih heroja Boška Buhe i Save Jovanovića Sirogojna, i Dušana Perkovića. Saradnici su bili još Predrag Golubović, Arsen Diklić i sam Bauer.
Draganu Bjelogrliću je to bila prva filmska uloga, igrao je Savu Jovanovića Sirogojna, a u vreme snimanja nije imao ni 15 godina. Godinama kasnije je o Baueru govorio:
„Bio sam impresioniran njegovim manirima, rafiniranišću i delikatnom gospodskom mirnoćom, kakva se može naći samo u romanima Tomasa Mana, Stendala i Solženjicina. Kao reditelj bio je jednostavan, emotivan i tačan. Velika figura ex-YU kinematografije i jednog vremena.
I još nešto što je zanimljivo za priču o njemu. Kada sam završio snimanje filma Boško Buha, sa nepunih 15 godina, pitao sam ga: ‘Čika Branko, šta mislite, da li bih ja mogao da budem glumac?’
Odgovorio mi je: ‘Možeš, možeš. Ali, tebi je jedno oko stalno iza kamere, ti bi mogao da se baviš i ovim mojim poslom.’
Očigledno, bio je u pravu, jer sam ja stalno, i kada sam bio samo glumac, hteo da znam šta se radi s one strane kamere.“
U istom filmu lik dečaka Čikala igrao je Nebojša Bakočević. U trenutku kada snima Boška Buhu on ima 13 godina, ali je još ranije stao pred kamere. Sa osam godina je debitovao u seriji Pozorište u kući, sa jedanaest je bio Trta u Povratku otpisanih.
Povodom stogodišnjice rođenja Branka Bauera, za Kinoteku je napisao:
„Branko Bauer je pre svega bio veliki gospodin, i veliki, legendarni reditelj. A film Boško Buha je bio veliki film tadašnje Jugoslavije, i rekao bih suđen da ga režira takav majstor… Sećam se da je radio sa nama na jedan veoma poseban način, kojim nam je brzo stavio do znanja da smo bitni, da se na nas računa, i to nam je imponovalo. Kada bismo, recimo, sutradan snimali neku scenu gde se naše zajedništvo treba preneti gledaocu, organizovao bi neki fudbal, samo za nas. Ako treba snimati neku tešku scenu, kada neko iz naše čete malih junaka gine, dobili bismo zadatak da noć pre snimanja ostanemo u sobama promišljajući sutrašnju scenu, iščitavajući scenario, tražeći pravi ton i emociju koju ćemo doneti na set. Malo koji reditelj, pogotovu danas, radi na takav način.“
„Još jedna malo poznata stvar govori u prilog njegovoj želji da sve što radi iza kamere bude najbolje što može biti, bez obzira na to da li je taj trud komplikovan ili zahtevan. Naime, onu scenu kad lik kojeg sam imao sreće da igram, Čikalo, pogine, gospodin Branko Bauer je snimao sa četiri kamere (Bauer u monografiji kaže da je snimao sa pet kamera, prim. R.S.). Toliki je bio njegov perfekcionizam i, rekao bih, poštovanje, pre svega prema poslu koji radi, a i prema sebi kao reditelju. Samim tim i prema svim glumcima koji su imali čast da rade sa njim. Dakle, o gospodinu Branku Baueru isključivo sa dubokim naklonom i više nego izuzetnim poštovanjem. “
Muziku za ovaj film pisao je Zoran Simjanović, tekst popularne filmske numere Nek nas sete ove slike, napisao je Duško Radović, a otpevao Oliver Dragojević.
Boško Buha bio je poslednji igrani film koji je Branko Bauer snimio.
Trideset godina tišine
Što je bio razlog da Branko Bauer u najboljim godinama više nije mogao da snima filmove u Hrvatskoj? Na to pitanje niti je iko tražio odgovor, niti bi ga, da je tražio, dobio.
Miljenko Jergović je 2014. godine u Jutarnjem listu napisao:
„Nije mu bilo ni pedeset, redatelj s tada već dovršenim opusom – do danas najbogatijim i najrazvedenijim u cjelokupnoj hrvatskoj kinematografiji – politički beskonfliktan čovjek, blag, pristojan i gospodstven, ali, eto, svejedno, nisu mu dali da snima. Službeno prihvaćena istina do danas glasi da je nakon 1963, i klasika na temu socijalističkog samoupravljanja, filma Licem u lice, snimao očajno loše filmove, napravio je, kažu, tri takva, pa mu više nisu dali da radi. Ona druga istina, koja je, možda, zlurada prema Zagrebu i zagrebačkoj kulturnoj sredini, a bila bi da je Bauer bio odveć talentiran da bi mu ovdje dopustili da mirno radi i snima filmove pa makar bili i loši. Svoju karijeru dovršio je daleko od Zagreba, kao, recimo, Ivo Andrić, ali i Miroslav Krleža (kada su ga potjerali iz Zore, i nitko u Zagrebu mu nije htio objavljivati izabrana djela, preko Enesa Čengića završio je u Sarajevu…). Na svakom je da slobodno bira koja mu se od dvije istine više sviđa, ona koja manu nalazi u Bauerovom geniju, ili ona koja će je naći u zagrebačkim kulturnim naravima, i u toj vekivečnoj hrvatskoj sklonosti prosječnima i insuficijentnima svakim talentom, ali istina je da će skoro pola svoga života ovaj redatelj u Zagrebu proživjeti kao neka vrsta profesionalnog izgnanika…“
Branka Bauera je bilo najlakše prećutati ako ga se smeštalo u politički okvir koji je po pravilu imao rigidnu konotaciju. Često i opasnu po stvaralaštvo umetnika koji nije hteo da se uklopi u tražene norme. Sa ovim rediteljem nije bilo lako. U svakom filmu je pričao svoju priču, ne razmišljajući o posledicama.
Rajko Grlić je, povodom stogodišnjice Bauerovog rođenja, podsetio na vrline ovog „blagog gospodina koji je sjajno pričao filmove i prezirao nacionaliste“.
„Branko Bauer nikada nije dobio, pa čak ni približno, mjesto koje zaslužuje u tzv. korpusu nacionalne kinematografije. Bio je i ostao maverick. A to je riječ kojom se na filmu označuju samo veliki i nadasve samotni majstori zanata. Usamljeni igrači koji nikome i nigdje ne pripadaju i za to plaćaju visoku cijenu“, reči su reditelja Grlića.
U svojoj kolumni Druga (TV) strana, koju je imao u Nedeljnoj Borbi, Bogdan Tirnanić u dvobroju od 29. novembra 1988. piše nešto o Čarliju Čaplinu, pa nastavlja:
„I dok Čaplinovi materijali od pre pola veka omogućavaju da se i dan danas menjaju i zasnivaju mišljenja o tom geniju, dotle će već za deceniju ili dve biti apsolutno nemoguće doći do ikakvih saznanja o opusima mnogih jugoslovenskih reditelja. Ovaj mi se zaključak nametnuo kao tužna izvesnost dok sam gledao televizijski portret Branka Bauera (TV Novi Sad), jednog od najznačajnijih autora našeg filma. Do saznanja da on jeste jedan od najznačajnijih, u relativno skoroj prošlosti, tek kada je izvršena revizija svojevremenih kritičarskih stavova o Baueru kao pukom zanatliji koji se čitavog života neuspešno pokušavao prilagoditi kurentnim filmskim modama. Dragocenost tog preokreta nije samo u tome što ’rehabilituje’ Bauera i, samim tim, otvara mogućnost jedne sasvim drugačije istorije jugoslovenskog filma. Od još je većeg značeja, čini mi se, dokaz kako ’kulturna baština’ živi dokle je moguće njene vrednosti koristiti u kreativnom procesu preoblikovanja naše svesti o njoj.
Ali, na nevolju, sadašnji stav o Baueru biće izgleda definitivan. Neka buduća revizija ili reafirmacija njegovog opusa već je danas nemoguća iz prostog razloga što je, sudeći po odlomcima iz pomenute emisije, stanje kopija njegovih filmova takvo da se na njima ništa ne razaznaje, osim tzv. kracera, onih crtica i tačkica, po kojima se odlikuje neupotrebljiva filmska traka. Zvuči gotovo kao ironija, kada se kaže da je ovaj Bauerov portret emitovan u povodu nagrade za životno delo koje mu je dodelila – Jugoslovenska kinoteka.“
U jednom od poslednjih intervjua što ga je dao, dve godine pre nego što je preminuo u Zagrebu 2002. godine, Branko Bauer je rekao i ovo:
„Nemam prošlosti jer mi je ne priznaju, nemam sadašnjosti jer ne radim, nemam budućnosti jer sam star.“
Milan Gavrović, prijatelj Branka Bauera, zapisao je povodom smrti reditelja sledeće: „Na pitanje zašto su ga toliko zvali da radi izvan Hrvatske, odgovarao bi: ‘Zato što su znali da ću im napraviti dobar film.’ A zašto nije radio u Hrvatskoj? ‘Zbog istog razloga’, odgovarao bi sa smješkom.“
U spomen na Branka Bauera jedan mali bioskop u Istri, u Motovunu, s ponosom nosi njegovo ime. Rajko Grlić je rekao da je to jedna cehovska nagrada, ‘sve čime ga se hrvatski film danas sjeća’.
***
Sećanje na rad s Brankom Bauerom
piše: DEJAN KARAKLAJIĆ
Prošlo je svega petnaestak dana od mog povratka iz vojske kada me je jednog jutra pozvao Mika Rašić, jedan od naših najpoznatijih direktora filmskih i televizijskih produkcija. Pitao me je šta radim i da li sam slobodan. Rekao sam da jesam. „Treba nam reditelj druge ekipe“, objasnio mi je. „Neko ko će da snima eksterijere.“ Radilo se o seriji „Salaš u Malom Ritu“, odnosno njenom zimskom delu, od kojeg je kasnije nastao i igrani film „Zimovanje u Jakobsfeldu“. Za mene je to bila izuzetna prilika.
Branko Bauer je bio jedan od mojih omiljenih reditelja mnogo pre nego što sam ga upoznao. Voleo sam njegove filmove, i to ne samo kao gledalac već i kao neko ko je već tada razmišljao o filmu, njegovom jeziku, njegovim mogućnostima i načinu na koji se njime mogu ispričati priče o ljudima.
„Četvrti suputnik“, „Doći i ostati“, „Licem u lice“, „Prekobrojna“, „Samo ljudi“, „Ne okreći se, sine“, „Milioni na otoku“, „Sinji galeb“… Sve su to bili filmovi koje sam voleo i koji su, svaki na svoj način, predstavljali nešto posebno u tadašnjoj jugoslovenskoj kinematografiji.
Čini mi se da bi upravo naslov jednog od njegovih filmova, „Samo ljudi“, mogao da posluži kao svojevrsna odrednica čitavog Bauerovog stvaralaštva. Jer, on se pre svega bavio ljudima. Njihovim sudbinama, karakterima, međusobnim odnosima, moralnim dilemama, njihovim malim i velikim životnim dramama.
U vreme kada su se filmovi često bavili velikim istorijskim i društvenim temama, Bauer je umeo da pronađe dramu u naizgled običnom životu. Čak i kada se bavio ratom, kao u izuzetnom filmu „Ne okreći se, sine“, činio je to na način koji se bitno razlikovao od uobičajenog pristupa ratnoj tematici u tadašnjoj kinematografiji. U središtu njegovog filma nije bio rat kao spektakl, već čovek i njegova sudbina.
Pripadao je, po mom mišljenju, onoj relativno maloj grupi jugoslovenskih reditelja koji su umeli da o životu i društvu govore jednostavno, neposredno, a istovremeno duboko i uzbudljivo. Tu bih, uz Bauera, svrstao i Vladimira Pogačića, Velimira Stojanovića, Žiku Čukulića i još neke autore koji su mi u ovom trenutku na pameti.
Njihovi filmovi nisu morali da budu pretenciozni da bi bili značajni. Bili su to dobri filmovi, filmovi koje su ljudi voleli da gledaju i u kojima su mogli da prepoznaju sebe i svet u kojem žive.
A onda se dogodilo da sam dobio priliku da sa Brankom Bauerom i radim.
Bilo je to u vreme kada sam se tek vratio iz vojske. Prethodno sam, između ostalog, radio kao pomoćnik režije na filmu „Užička republika“ Žike Mitrovića. Prošlo je svega petnaestak dana od mog povratka kada me je jednog jutra pozvao Mika Rašić, jedan od naših najpoznatijih direktora filmskih i televizijskih produkcija.
Pitao me je šta radim i da li sam slobodan.
Rekao sam da jesam.
„Treba nam reditelj druge ekipe“, objasnio mi je. „Neko ko će da snima eksterijere.“
Radilo se o seriji „Salaš u Malom Ritu“, odnosno njenom zimskom delu, od kojeg je kasnije nastao i igrani film „Zimovanje u Jakobsfeldu“.
Tu priču sam već dobro poznavao. „Salaš u Malom Ritu“ prvobitno je bio radio-drama za decu, a ja sam čak i igrao nešto u njoj. Danas više ne mogu da se setim koju sam ulogu tumačio, ali se dobro sećam same priče i toga koliko mi se dopadala.
A sada je trebalo da radim na njenoj televizijskoj ekranizaciji, i to sa Brankom Bauerom.
Za mene je to bila izuzetna prilika.
Već sledećeg jutra, oko pet sati, došao sam na snimanje i upoznao Bauera i njegovog direktora fotografije Branka Blažinu. Bila su to dva velika imena naše kinematografije, dva istinska filmska profesionalca koja su dugo i uspešno sarađivala.
Bauer je imao problema sa očima i nije mogao dugo da boravi na hladnoći. A snimala se zima, sa svim onim što zimsko snimanje podrazumeva. Zbog toga je produkcija već prilično kasnila. Morao je često da prekida snimanje eksterijera, da se povlači u zatvoren prostor, pa je bilo neophodno pronaći nekoga ko bi preuzeo taj deo posla. Tako sam se ja našao u njegovoj ekipi.
Rekao mi je da najpre odem u montažu, pogledam materijal koji je do tada snimljen, upoznam se sa njegovim načinom rada i da sutradan dođem spreman za snimanje. Tako sam i uradio. Treba imati u vidu da se u to vreme televizijska serija snimala znatno drugačije nego danas. Za jednu epizodu bilo je predviđeno i po četrnaest dana snimanja. Zato, iako je ekipa radila već neko vreme, nije bilo previše snimljenih scena.
Sledećeg jutra Bauer mi je dao scenario sa scenama koje je trebalo da snimim, objasnio kako ih je zamislio i šta od mene očekuje. Potom je otišao da radi enterijere, a ja sam preuzeo eksterijere. Ali pre nego što smo se razdvojili, ispričao mi je nešto o svom rediteljskom postupku što je na mene ostavilo izuzetno snažan utisak. Bila je to jedna od najkorisnijih profesionalnih lekcija koje sam dobio u životu. Rekao mi je otprilike ovako:
„Ja svako veče sednem i ponovo napišem sve scene koje treba da snimam sutra. Uzmem postojeći scenario, pa ga prođem iz početka. Negde nešto promenim, negde dodam, negde izbacim. Ne moraju to da budu velike promene, ali ja sve ponovo promislim.“ Zatim je dodao: „I onda to što sam napisao ne ponesem na snimanje.“
To me je potpuno zbunilo.
Pitao sam ga: „Pa zašto ste onda sve to radili?“
Nasmejao se i objasnio: „Vrlo jednostavno. Ako nešto od onoga što sam sinoć napisao zaboravim, znači da nije bilo dovoljno važno. A ako nije bilo važno da ga zapamtim, onda verovatno i ne treba da bude u filmu.“
Naravno, glumcima je dostavljao izmene dijaloga da bi znali šta treba da igraju. Ali on sam nije nosio novu verziju scenarija kao nešto čega mora doslovno da se pridržava. Taj postupak me je oduševio.
U suštini, to je bila jedna vrsta unutrašnje, prirodne montaže koja se odvijala još pre snimanja. Bauer je, razmišljajući o scenama i ponovo ih pišući, izdvajao ono što je bitno od onoga što je sporedno. A njegovo pamćenje, odnosno ono što bi posle tog procesa ostalo u njemu, postajalo je svojevrstan kriterijum važnosti. Kasnije sam i sam počeo da primenjujem taj princip, pre svega u radu na igranim filmovima. I mogu da kažem da mi je bio izuzetno koristan.
Možda je to naizgled mala stvar, jedan detalj iz rediteljske radionice, ali mislim da mnogo govori o Bauerovom odnosu prema filmu. On nije bio reditelj koji samo realizuje napisano. Bio je stvaralac koji neprestano preispituje materijal, traži njegovu suštinu i pokušava da ga dovede do najjednostavnijeg, najtačnijeg i najizražajnijeg oblika.
Kao čovek, Branko Bauer je bio izuzetno fin, drag i prefinjen. Vrstan intelektualac, obrazovan, sa ogromnim znanjem ne samo o filmu već i o mnogim drugim oblastima života i kulture. Nije bio čovek koji je imao potrebu da svoje znanje nameće drugima. Naprotiv. Delovao je tiho, odmereno, pomalo povučeno. Čini mi se da je po prirodi bio introvertan i da je mnoge stvari duboko proživljavao, ne pokazujući to uvek spolja. Posebno se to odnosilo na njegov rad.
Imao sam utisak da je svaki scenario na kojem je radio, svaki film koji je režirao, na neki način prolazio kroz njegovo lično iskustvo i njegov pogled na svet. Kao da je morao najpre da ga učini delom sebe da bi mogao da ga pretvori u film.
Mislim da upravo u tome leži jedna od tajni njegovog stvaralaštva. Njegovi filmovi nisu bili samo profesionalno dobro urađena kinematografska dela. U njima se osećalo nešto lično, autentično, duboko proživljeno. Uostalom, Bauer je često bio i koscenarista filmova koje je režirao, što takođe govori o njegovoj potrebi da učestvuje u samom oblikovanju priče, a ne samo u njenoj filmskoj realizaciji.
U vreme kada smo radili Salaš u Malom Ritu, Bauer se zapravo vraćao aktivnom filmskom stvaralaštvu posle jednog prilično teškog perioda u svom životu. Posle događaja vezanih za Hrvatsko proleće bio je, koliko sam kasnije saznao, praktično skrajnut iz filmske produkcije u Hrvatskoj. Jedno vreme nije dobijao priliku da režira filmove. O tome mi on nikada nije govorio. Nisam to čuo od njega, već od drugih ljudi.
Znao sam da je, da bi izdržavao sebe i porodicu, morao da prihvata i poslove koji su bili daleko ispod njegovog umetničkog i profesionalnog renomea. Između ostalog, pričalo se da je na televiziji radio i kao reditelj televizijskog dnevnika. Za čoveka koji je stvorio neke od najznačajnijih filmova jugoslovenske kinematografije, to je bila gotovo neverovatna situacija. Ali trebalo je živeti. Trebalo je izdržavati porodicu. I Bauer je to prihvatao bez velikih reči i bez priča o sopstvenoj sudbini, barem ne preda mnom.
Serija je nastala u vreme kada su televizijske produkcije sve češće počele da angažuju spoljne filmske ekipe i produkcijske kuće. Velike serije, poput „Otpisanih“ i „Salaša u Malom Ritu“, više nisu morale da se realizuju isključivo unutar televizijskog sistema. U njihovoj proizvodnji učestvovali su slobodni filmski radnici i postojeće filmske produkcije. U tom sistemu značajno mesto imala je „Avala film“, jedna od najvećih i najvažnijih filmskih kuća tog vremena, sa svojom infrastrukturom u Košutnjaku.
Bauer je i ranije sarađivao sa „Avalom“, između ostalog i na filmu „Prekobrojna“, tako da mu ta sredina nije bila nepoznata. Na izvestan način, bio je tu kao kod kuće. Za vreme snimanja nismo se družili samo na poslu. Bauer i Blažina imali su iznajmljene stanove u kojima su boravili tokom rada na seriji. Blažina je voleo da kuva, i to je radio veoma dobro. U slobodnim danima umeo je da pripremi ručak ili večeru, pa bismo se okupljali, razgovarali i provodili vreme zajedno.
Dolazili su i Arsen Diklić i Vuk Krnjević, a razgovori su, naravno, bili o svemu i svačemu. O filmu, životu, ljudima, o stvarima koje su nas zanimale i koje nisu uvek imale neposredne veze sa poslom. To su bila lepa druženja. Iz tih susreta nosim posebno dragu uspomenu na Bauera kao čoveka. Jer, pored sve njegove profesionalne veličine, u njemu nije bilo ničeg nametljivog. Bio je jednostavan, neposredan, pažljiv sagovornik. Čovek sa kojim je bilo zadovoljstvo razgovarati.
Za mene je rad na „Salašu“ imao još jednu posebnu dimenziju, koja će, sasvim neočekivano, dobiti svoj nastavak gotovo pola veka kasnije. Naime, u seriji su igrala dva dečaka koji će kasnije postati poznati i značajni glumci naše kinematografije: Slavko Štimac i Svetislav Bule Goncić.
Po temperamentu i odnosu prema snimanju bili potpuno različiti. Slavko je već bio iskusan filmski glumac. Ponašao se kao pravi profesionalac. Dolazio je pripremljen, znao je tekst, bio je miran i disciplinovan. Sa njim praktično nije bilo nikakvih problema.
Bule je bio sušta suprotnost. Nemoguć, nestašan, nemiran. Često nije znao tekst, stalno je nešto izvodio, ludirao se i pravio razne nestašluke. Sećam se da sam stalno pretio da ću ga juriti i „istući“, naravno u šali. Ali moram da priznam da je, kada bi kamera počela da snima, igrao odlično. To mi je ostalo u sećanju kao jedna od simpatičnih osobenosti tog snimanja: dva talentovana dečaka, potpuno različita po karakteru, a obojica izuzetno uverljiva pred kamerom.
I onda, gotovo pedeset godina kasnije, dogodilo se nešto što me je na poseban način vratilo u to vreme. Radio sam televizijsku seriju o dobrovoljnom vatrogasnom društvu i angažovao Slavka Štimca i Buleta Goncića. Ponovo su se našli zajedno pred kamerom, ponovo kao dvojica drugara koji se neprestano nešto prepucavaju, zadirkuju i nadmudruju. I tada sam došao na ideju da napravim jedan mali omaž „Salašu u Malom Ritu“, ali i Branku Baueru.
U zimskom delu „Salaša“ postojao je jedan motiv koji sam veoma dobro zapamtio. Bule je nosio petokraku, kojom je stalno zadirkivao Slavkov lik, zato što ovaj nije smeo da nosi partizansko obeležje. U priči je postojala opasnost da ih Nemci otkriju, pa je ta petokraka, prelazeći od jednog do drugog, postala svojevrstan mali simbol njihovog drugarstva i dečačkog nadmetanja. Na kraju je petokraka ostala kod Slavka. I ja sam rešio da, posle gotovo pola veka, taj mali predmet ponovo vratim u njihovu priču.
Na osnovu fotografije iz originalnog filma napravili smo gotovo identičnu petokraku. U jednoj sceni, pred kraj nove serije, Slavko vadi petokraku iz džepa, pruža je Buletu i kaže otprilike: „E, ovo sam zaboravio da ti vratim. Čuvam je već četrdeset godina.“
A Bule ga odmah ispravlja: „Nije četrdeset, nego pedeset!“
I onda se njih dvojica ponovo prepiru oko toga koliko je vremena prošlo, gotovo istim onim duhom i ritmom kojim su se prepirali kao dečaci u „Salašu u Malom Ritu“.
Za gledaoca koji ne poznaje originalnu seriju to je možda samo jedna simpatična scena. Ali za one koji se sećaju „Salaša“ ona ima posebno značenje. A za mene je imala još veće. Bio je to moj mali pozdrav Branku Baueru, filmu na kojem smo nekada radili, dvojici dečaka koji su u međuvremenu postali zreli glumci, ali i vremenu koje je prošlo. Jedna mala filmska uspomena koja je, posle pola veka, ponovo oživela pred kamerom.
Kada danas razmišljam o Bauerovom opusu, čini mi se da njegovi filmovi zaslužuju mnogo ozbiljnije i podrobnije proučavanje nego što im se obično posvećuje.
Uzmimo, recimo, „Licem u lice“. To je izuzetno zanimljiv film, gotovo kamerna drama, koja me po nekim svojim stilskim i dramaturškim osobenostima podseća na čuveni američki film „Dvanaest gnevnih ljudi“. A tema kojom se Bauer bavio bila je, naizgled, krajnje nezahvalna za film: radničko samoupravljanje. Na papiru, to je mogla da bude tema za nekakav propagandni, didaktički film, za prikazivanje jednog društvenog sistema i njegovih proklamovanih vrednosti. Ali Bauer je od toga napravio istinsku ljudsku dramu.
Umesto da govori o samoupravljanju kao ideološkom konceptu, on se bavio ljudima u jednom kolektivu, njihovim sukobima, interesima, strahovima, moralnim dilemama i potrebom da sami donesu odluku o sopstvenoj sudbini. Time je jedna apstraktna društvena tema postala konkretna, dramatična i emocionalno snažna priča. I to bez lakirovke, bez klišea i bez površne idealizacije. U tome vidim veliku Bauerovu rediteljsku veštinu. Umeo je da otkrije ljudsku suštinu čak i u temama koje su, na prvi pogled, bile daleko od onoga što obično nazivamo filmskom dramom.
I zato mislim da bi bilo važno da se njegov opus danas ponovo ozbiljno analizira. Ne samo sa stanovišta istorije jugoslovenske kinematografije već i sa stanovišta filmskog jezika, dramaturgije, rada sa glumcima i njegovog posebnog odnosa prema stvarnosti. Branko Bauer je bio veliki pripovedač. Ali bio je i čovek koji je umeo da posmatra život, da uoči njegove bitne detalje i da od njih napravi film koji će gledalac razumeti, osetiti i zapamtiti.
Poslednji put sam ga video na snimanju filma „Boško Buha“. U to vreme radio sam za televiziju emisije o filmu. Sa urednicom Zoranom Korać i televizijskom ekipom otišao sam na snimanje da napravimo razgovore sa Bauerom i glumcima koji su učestvovali u filmu.
Bio je to jedan lep ponovni susret. Razgovarali smo, prisećali se našeg ranijeg rada, proveli neko vreme zajedno. A posle toga su nam se profesionalni putevi jednostavno razišli. Svako je nastavio da radi svoje poslove, na svojoj strani, u svojim projektima. Ali moje sećanje na Branka Bauera ostalo je veoma živo. Pamtim njegovu inteligenciju, analitičnost, obrazovanje, prefinjenost, njegovu sposobnost da o filmu razmišlja duboko, a da pri tom ne izgubi osećanje za jednostavnost i prirodnost.
Pamtim njegovu dobrotu i nenametljivost. I, možda najviše od svega, pamtim njegovo razumevanje ljudi. Čini mi se da je upravo to bila njegova najveća umetnička osobina: sposobnost da razume čoveka, da ga ne posmatra površno i da njegovu sudbinu pretvori u filmsku priču koja je istovremeno jednostavna i duboka. Zato verujem da Branko Bauer zauzima mnogo značajnije mesto u istoriji jugoslovenske kinematografije nego što mu se danas, naročito među mlađim generacijama, priznaje. On je bio jedan od njenih velikih stvaralaca.
I zaslužuje da se njegovi filmovi ponovo gledaju, proučavaju i vrednuju, ne samo kao deo istorije već kao živa filmska dela koja i danas imaju šta da kažu. A ja sam imao sreću da ga upoznam, da sa njim radim i da od njega nešto naučim. I na tome ću mu uvek biti zahvalan.
Piše: Radmila Stanković



