Višegrad – Da neka vještina stečena u mladosti, pa makar i nevoljno, može u starosti biti od koristi, pokazuje primjer penzionera Stanimira Šimšića iz Dobruna.
Stanimir je odrastao u višečlanoj porodici u rodnom selu Staniševcu i još kao dječak bio je, kaže, primoran da pravi alate od drveta za domaćinstvo. Sve je, kako veli, radio uspješno kao pravi majstor dunđer, nalik na svog djeda.
– Trebalo je da naučim da nasadim sjekiru, motiku i kramp, da načinim držalice, pa napravim grablje i kosište, da u šumi nađem pogodno drvo za pravljenje vila za sijeno – priča Šimšić.
Stanimir je cijelog radnog vijeka bio medicinski tehničar i obišao je skoro svaku kuću u selima. Ljudi su ga voljeli jer im je prije ljekara prvi priticao u pomoć.
– Stigoh tako i do penzije, zavlada dosada i dokolica, selo je to, i sjetih se svog umijeća iz mladosti. U priručnoj radionici počeh da pravim sve ono što sam pravio u mladosti. Evo, vidite grablje, vile, držalice za sjekire, krampove, motike i lopate, sve što i danas ima upotrebu u selu – pokazuje Šimšić “arsenal” svojih proizvoda od drveta.
Niko iz njegove radionice ne ode bez malog poklona od drveta. Obično su to čekić za tucanje oraha i lješnika, mala daska za meso, mini-oklagija… Pojašnjava da je najteže napraviti grablje, posebno zupce koji se “đeljaju” od najtvrđeg drveta u šumi, a to je drijenjak.
Mada se danas mogu kupiti vile i grablje od plastike, Stanimir kaže da “to nije to”.
– Zupci na grabljama čim zapnu za kakav čaporak ili kamen se polome i eto ti seljaka ponovo do mene: “Daj, boga ti Stanimire, tvoje grablje, koje su mi pradjedovi koristili, batali plastiku i ove novotarije” – veli Stanimir.
R.T. – glassrpske.com
