“KAZNA BEZ ZLOČINA” (2) Roman Emira Kusturice izlazi početkom sledeće godine, ovo su prve stranice
Slavni jugoslovensko-srpski filmski reditelj Emir Kusturica, koji je svojim velikim stvaralaštvom osvojio svet, okitio se najvećim priznanjima i doneo neizmeran ugled našoj kulturi – piše novu knjigu.
Kusturica je dosad objavio tri knjige. Treća, objavljena pre tri godine, zbirka polemičkih tekstova, komentara i pesama – u izdanju “Vukotić media”, izazvala je veliko interesovanje čitalačke publike. U rukopisu je – nova knjiga. Najprovokativnija, najizazovnija – roman.
Prvi Kustin roman. Senzacija!
Radni naslov je “Kazna bez zločina”. U tišini Mokre Gore ispisuje, prepravlja, umiva stranice svog najkompleksnijeg spisateljskog dela. U dogovoru sa izdavačem – “Vukotić media” – odvojio je nekoliko prvih stranica romana i, evo, darujemo ih čitaocima, u ovom broju je drugi nastavak. Kao poklon. Kao malu literarnu avanturu. Kao nestrpljivi izazov – pre pojave knjige. A roman, kao veliku književnu senzaciju, očekujemo prvih meseci naredne godine.
Odlomak iz romana:
Kosta je ugledao svoje lice u retrovizoru “mercedesa”. Gorijevi su se radovali večeri. Na poluotvorenom prozoru paradirale su fasade Sen Žermena. Pitao se šta je danas ostalo od Raskoljnikova? Ne samo u drugima nego i u sebi on je tražio moralni raspad i nikada nije u tom istraživanju stizao do kraja i jasne slike, ali je u svim česticama raspada vidio i sebe. Nije to bio isti onaj Kosta koji je šetao ovim ulicama kada je devedesete godine stigao u Pariz, zajedno sa Marinom. Pet godina života u Parizu ostavili su trag, zaranjao je u udobnost života, on ga je poveo za ruku, u poroke ga je naveo, na različite prekršaje i avanture.
Za razliku od Koste, mlada glumica se nije mijenjala. I dalje je do religioznosti njegovala svoj odnos prema Fjodoru Mihailoviču Dostojevskom i njegovom djelu.
Njihove šetnje po dolasku u Pariz nisu bile samo najbolji način da zaborave glad i besposlicu, one su se redovno završavale u Ruskoj crkvi. Iako nije vjerovao u boga, volio je da drži svijeću i gleda u plamen. Čak je i vosak, koji je kapao po njegovoj ruci, izdržavao sa slatkim bolom i tako oživljavao ideju njegovog profesora da se reditelji nikada ne odriču mazohizma. Ona se molila Bogu, a on je držao svijeću, iako nije vjerovao u Boga. Jeste u njihovu ljubav, pa je to bila njegova religioznost.
[ads1]
Plamičak sa svijeće mu je otkrio tajnu ko je bila Marina Naumov, pa je to još daleke 1989. zabilježio u svoj rediteljski notes: Ovoj ženi privlačne spoljašnosti više pristaje da krivuda modnim pistama nego da prekomjerno veliča velikog ruskog pisca. U stvari, ona je u pravoslavnom misticizmu ruskog genija tražila melem za svoju ranjivu prirodu. Marina je odbijala sve angažmane, nije pristala da glumi čak ni u Kostinim reklamama, a na ponudu da je slikaju za naslovnu stranu ELLE rekla je jasno: “Kada je već pornografija, zašto ne snimimo sve do kraja?!” U stvari, ona nije čekala ništa drugo nego da se ostvari zajednički san iz studentskih dana i snimi “Zločin i kaznu”.
Kosta je pogledao u lice producenta Gorija, uokvireno u retrovizoru “mercedesa” i vidio jajoliko lice sa velikim podočnjacima i odmah shvatio da krugovi oko očiju ne znače kako je život ovog čovjeka mučenička priča. Nekada šofer svoje žene, ovaj Gori je bio hedonista i jedva je čekao da se domognu “Closeri de Lila”, dok su bogati gospodin i njegova žena glasno ponavljali “pomodore, pomodore”, pokazujući tako koliko se raduju večeri.
Nije li neumjesno postavljati pitanje da li bih mogao da ubijem čovjeka, pitao se on? Recimo, ovog debelog Italijana, makar da ga ošamarim.
Još od tinejdžerskog doba on je, kada bi ga otac upoznavao sa starijim osobama, dobijao neodoljivu potrebu da napetost koju bi stvorila njihova blizina razriješi skandaloznim šamarom. Kada je na nekoj priredbi, povodom Dana Republike, sjedio za svečanim stolom, pomislio je na tren šta će biti ako udari ovog debeljucu? Ništa, otjeraće me iz reklame. Možda bi tako bilo bolje? Možda je tako najbolje, to je možda jedini način da se okrenem filmu, rekao je u sebi. Ali, kako naći novac? Stiglo je odmah novo pitanje. Ovo nije bio prvi put da će pokušati da zainteresuje bogatog čovjeka za “Zločin i kaznu”, pokazaće mu na kraju svoj diplomski film. Ne zna kako, ali što je više mislio o načinu da dođe do novca narastala je potreba da ovom Italijanu udari šamar, kao što je onomad žarko želio da ošamari predsjednika Republike Bosne i Hercegovine. Žmureći je potrčao prema njemu, majka ga je instinktivno uhvatila i sa pola puta vratila šamarčinu. Brzo je stavio ruke pod dupe, samo što mu se nije otela ruka i poletjela prema obrazu gospodina kada ga je ovaj upitao da li se raduje večeri. Slično mu se dešavalo kada bi se našao na vrhu visoke zgrade, iako se nije bojao aviona. Izazovno, gotovo fobijski, pomišljao je kako bi trebalo da skoči sa nebodera. Da je ubistvo čovjeka moguće pod naletom strasti koje ga odlikuju još od vremena bezrazložnog razbijanja stakla na školskim vratima.
Uostalom, čovjek danas kada ubija ne postavlja filosofska pitanja. Ubica teško podnosi protokol ubijanja, ne zbog psiholoških problema. Nervira ga tekućina koja nekontrolisano prska iz tijela žrtve dok njegovo tijelo buše meci, a slinavi sastav ljudske krvi stvara dodatne teškoće. Na kraju, ubicu izluđuje što njegova žrtva, kada je već ubijena, ne nestane kao u holivudskim trikovima. “Da li je svijet stvarno takav ili ja pretjerujem?”, pitao se Kosta kada je zakoračio u restoran “Closeri de Lila”.
Na vratima ga je dočekao vlasnik. Kosta je bio rado viđen gost u pariskim restoranima, ali mu je ovaj bio posebno drag. Najviše zbog toga što su tu vrijeme trošili Hemingvej, Lenjin, Beket…
Dok se upoznavao sa gospođom Gori, odmah je uočio da nabori na njenoj koži u potpunosti odgovaraju opisima lica stare Jelizavete, babe koju Raskoljnikov u romanu “Zločin i kazna” isiječe sjekirom. Kosta je i ranije zagledao u lica baba, ali je to malo ko primjećivao. Oni koji su vidjeli tumačili su to kao još jedan slučaj sa divljeg istoka. “Običan pastuv koji traži sponzorušu”.
Nisu znali da on, u stvari, traži u životu ono sto je Dostojevski opisao u literaturi.
Večera sa bogatim vlasnikom osiguravajućeg društva je bila samo još jedan pokušaj da se razgovor o snimanju reklame zamijeni pričom i pokušajem da od bogataša iščupa novac za snimanje “Zločina i kazne”, ali je upravo tada Marina ušla u restoran, a njena raskošna ljepota je izazivala uzdah, ali i oduševljenje bračnog para Gori. Kosta nije volio da Marinu upoznaje sa bogatašima zbog njene iskrene pravdoljubivosti i spremnosti da se, kada joj neko povredi ponos, svađa do iznemoglosti. Osjetio je da ovoga puta nema takve opasnosti i da Marina može biti od koristi kada on, opisujući svoj film, zađe u bezizlazne tunele gdje caruju moralne dileme Dostojevskog. Bogatom Italijanu je, dok je njegova žena poručivala mocarelu sa paradajzom, polušapatom započeo priču o studentu Raskoljnikovu:
– Zanimljivost “Zločina i kazne” je u tome što je pisan kao uzbudljivi krimić, a zadire duboko u ljudsku dušu. Jedan student se pita da li da ubije staru babu…
– Student ubija babu? Čime je ubija?
– Sjekirom joj raspoluti glavu!
– Čekajte, zašto bi student ubio babu sjekirom? – rekao je Gori i pogledao u svoju sedamdesetogodišnju ženu.
Ona je nestrpljivo iščekivala predjelo dok se svjetlost sa lustera prelamala na skupocjenom nakitu koji je visio na njenom vratu.
– Misliš, ljubavi, zašto bi neko uopšte ubijao babu? – pitala je stara gospođa Gori.
– Navodno neki student ucmeka staricu iz moralističkih razloga!
– Molim? Zašto student da ubije babu? Uostalom, ko je dao pravo tom vašem Dostojevskom da ubija ljude – upitala je ne skrivajući uznemirenost.
– To je samo literarna pretpostavka!
– Kakva hipoteza! Tako se kroz nazovi-umjetnost ohrabruju ubice.
– Raskoljnikov je kao pravoslavni mučenik sebi postavljao pitanja i na njih mučenički tražio odgovore. Ta pitanja su drukčije prirode od onih koji padaju na um katolicima, a ti odgovori vode upravo tamo gdje je htio Dostojevski – vadio se Kosta.
Kada je vidio da baba ne prestaje da se mršti, krenuo je dalje da se pokopava vlastitim riječima iako je znao da tako gubi šansu da dobije naklonost bogataša za svoj film.
– Ljudske misli postoje tek kada nađu utočište u riječima. To je neprikosnovena sloboda, carstvo koje može čovjeka da odvede svuda pa i u ubistvo, zločin – trudio se Kosta da govori jezikom svog ruskog idola.
Marina je sa pažnjom pratila način na koji je Kosta tumačio poziciju Dostojevskog.
– Srećna je okolnost što je sve to Dostojevski napisao i tako ostavio čovječanstvu raspravu o bolnoj granici između morala i nemorala. Mislim, to je literarna postavka, piščevo hipotetičko suprotstavljanje morala pojedinca i brutalnosti istorije koja nalazi tumačenja za ubistva miliona ljudi u ime progresa. Samo je jedno savremeno djelo uspjelo da se približi “Zločinu i kazni”. To je film “Taksista” Martina Skorsezea.
Da li od gladi ili nervoze zbog spore posluge, gospođa Gori je pomislila kako je sjekira već na njenoj glavi. Ukrštenim očima gledala je prema vrhu svoje glave i, nije znala zašto, sjetila se priče o divljoj svinji koju je probušio kuršum nekog lovca i koja nije osjetila bol, ali je nastavila da trči čitav kilometar i tek onda se sručila na zemlju.
– Da nisam i ja već ubijena i samo mi se pričinjava da slušam mladog anarhistu?
Gospođa Gori je prešla rukom iznad glave kao da gladi kosu i sa olakšanjem utvrdila da tamo nema ništa.
Kosta je uhvatio njen pogled.
– Student se pita da li je ubistvo babe lihvarke usluga čovječanstvu, jedna mizerija manje na svijetu? Da li Raskoljnikov ima pravo da izmasakrira jednu staru bogatu babu ako znamo da je Napoleon ubio milione ljudi koji su stajali na putu progresa njegove imperije? To su ozbiljna pitanja.
– Nema niko pravo da ubija i tačka! – rekla je gospođa Gori tražeći pogledom konobara i pitala se u sebi: “Što meni ovo sve treba da slušam anarhiste i dolazim u restoran gdje vlada glad a konobari se vuku kao mrtve kobile?”
Marina je htjela da je odobrovolji:
– Znate, čovjek mora imati neki izlaz. Drugi junak Dostojevskog koji se zove Marmeladov kaže da čovjek mora imati izlaz, što nije bio slučaj Raskoljnikova, kojeg je upravo bezizlazno stanje uvelo u psihološku agoniju, poslije čega je učinio strašno ubistvo, i to iz stanja očaja. I on je, kako Dostojevski kaže, tražio izlaz. Čovjek mora imati izlaz!
– Stvar sa izlazom je prosta ko pasulj, tu barem nema problema! Svuda gdje piše “egzit” čovjek je siguran da je tu i izlaz! To je posebno vidljivo u zatvorenim prostorima, robnim kućama, na aerodromima…
– Nisam mislila, gospodine, na fizički izlaz. Govorimo o slijepoj ulici, psihološkom tjesnacu iz kojeg čovjek izlazi strašnom katarzom.
– Ako mislite na nevidljive izlaze i tu imamo rješenje.
– Na primjer?
– Recimo gas.
– Kakav gas?
– Gas traži izlaz kroz crijeva i čovjek pod velikim pritiskom prdne, ha, ha, ha – gušio se u smijehu Gori, a njegova žena je likovala što je njen muž zaustavio ova “anarhična slavenska naklapanja”.
– Vi mislite da ste duhoviti?
– A vi da ste pokupili svu pamet svijeta!
– Možda nisam pokupila pamet svijeta, ali vulgarna kao vi nisam sigurno.
Okrenula se Kosti:
– Kosta, šta sam ja bogu skrivila? Čime sam zaslužila da me vređa belosvetska ološ? – na srpskom je Marina pitala Kostu.
[ads2]
On je pokušao da je smiri dok je ona kupila svoje stvari povađene iz tašne.
– Ali ste uvjereni da nije vulgarnost za vrijeme večere pokretati priče o masakru i ubijanju ljudi! To Vam nije neukusno? – dodala je gospođa Gori još uvijek čačkajući po frizuri, sada već sigurna da nema nikakve sjekire u njenoj glavi.
Marina je naglo ustala i usput im dobacila:
– Arogantni i bogati, ali bijedni perverznjaci.
Kosta je potrčao za njom.
Spasonosno, ali i ljekovito je djelovao prizor sa kolicima na kojima je stizala mocarela sa paradajzom. Bračni par Gori je pogledao u konobara i skandiranjem pozdravio pojavu delikatesne hrane. Na izlaznim vratima u dvorištu punom proljećnog cvijeća Marina je zastala, a Kosta za njom.
– Preklinjem te, nemoj da odeš!
Vidno uznemirena Marina je gubila dah i kroz suze govorila:
– Ja nemam snage, mili moj, da gledam ovu ološ. Previše tražiš od mene. Vrati se za njihov sto i završavaj poslove, ja odoh!
– Gdje ideš?
Ona je samo odmahnula rukom i sa suzama izašla na ulicu.
Kada se Kosta vratio u restoran i htio da izgladi stvar sa “Zločinom i kaznom” vidio je Gorijeve u malom transu “pomodore, pomodore” prolamali su se unisoni glasovi Čeki Gorija na njihov način pozdravljanja omiljene ishrane. Tako su oni miroljubivo zaturili u zaborav mračnu priču ovog Slovena, ali i sreća zbog toga što su odlazak Marine doživili kao nestanak demona Dostojevskog iz uglednog restorana “Closeri de Lila”.
Samo je, na kraju, Gori rekao:
– Kakvo ubijanje babe, moralne trice i kučine! Ko će vam to danas gledati?
Nisu se mnogo uzbudili kada je rekao da je njegova djevojka u teškom stanju otišla kući.
Potrčao je na ulicu za Marinom, ali bilo je dockan. Ona je već ušla u taksi. Uhvativši metro lako se prevezao do stanice preko puta koje je bio njihov stančić na Monparnasu. Uspeo se trčeći u potkrovlje. Kada je uhvatio bravu – čuo je plač. Prvi put je shvatio da nema snage da smiri Marinu i da je odvrati od plača!
www.blic.rs
