Iskreno smatram da svaki pčelar na svom pčelinjaku, ma koliko imao iskustva snosi odgovornost za svoj pčelinjak. Postoje vremenske nepogode koje nas prate, posebno zadnje dvije – tri godine, no moramo se pogotovo u zadnje vrijeme brzo prilagođavati na takve vremenske ne-prilike i nastojati pčelinjim zajednicama u datom momentu pomoći i olakšati da prezime lakše i mi budemo bez zimskih gubitaka.
Znamo svi da trebamo nakon zadnjeg vrcanja, liječiti naše pčelinje zajednice, svako ima svoje metode i sredstva, da trebamo po potrebi prihraniti pčelinje zajednice, posebno tamo gdje pčele imaju tzv, tamne medove kao što je medljikovac zbog kojeg se ubrzava propast pčelinje zajednice ukoliko pčele zimuju na medljikovcu.
[ads1]
Znamo mi toga dosta o pčelama….ali opet zadnjih godina imamo gubitke ogromne. Uglavnom je često drugi krivac samo „ja nisam“ i uvijek „tražimo“ krivca u drugome, ovako dio pčelara ramišlja, na žalost. Jedan dio pčelara u jesen prihranjuje pčele visokofruktoznim kukuruznim sirupom, u kojem se nalazi mnogo rezidua i također povećava zimske gubitke.
Poznato je da pčele najbolje zimuju i daju dobre prinose iduće pčelarske godine ako zimuju na prirodnom medu osim medljikovca. Mogu pčele dobro zimovati ako se u jesen doda sirup odrađen po propisima za to godišnje doba i ako zimuju na većim količinama šećernog sirupa također mogu prezimiti, ako je na vrijeme dat, prerađen i poklopljen ali u proljeće bez perge i svježeg polena nema razvoja zajednice.
Haydak je još 1930. godine, zatim Taranov 1938. godine radio pokuse sa prihranjivanjem pčelinjih zajednica, jednih samo na šećeru prihranjenim, druge samo na medu i treće na medu i polenu odnosno pergi. Dokazno je da u proljeće kada treba da krene razvoj legla pčelinje zajednice koje su zimovale samo na šećernom sirupu, kad pčele nemaju dovoljno vitalogenina ili masnog bjelančevinastog tkiva, ako pčele potroše svoje rezerve tkiva a nema perge ili svježeg unosa polena ovakva zajednica ili umire tokom zime, proljeća ili cijelu sezonu ne uspijeva ni sama sebe bez pomoći pčelara održavati.
[ads2]
Vorsti Jakobs (1980.) iz Belgije su utvrdili da pčele duže žive ako se hrane pergom, nego svježim polenom. Ovim su oni samo dokazali kolika je vrijednost bogatih rezervi perge u kasnu zimu i rano proljeće kada je i najpotrebnija za razvoj mladog legla. Slična istraživanja radio je Colin G. Butler (1949.) iz Engleske koji je utvrdio u svom eksperimentu da čak i pčele zaražene nozemozom duže žive ako se hrane pergom, nego svježe unesenim polenom. Ovdje ne treba ni spominjati pčele zaražene nozemozom koje nemaju niti perge niti svježeg polena, zna se na žalost rezultat! Veoma bitan posebno u proljeće jeste svježi polen iz prirode za leglo i za mlade pčele radilice u prva tri do četiri dana njihovog života (Lesley J. Goodman, 1998.).
Prema ovim istraživanjima mlade pčele radilice dobijaju med, malo nektara i možda nešto malo mliječi za larve, ali je ishrana polenom jako bitna u prvih sedam dana zbog pravilnog razvoja žlijezdi a količinski se smanjuje tek od osmog do desetog dana života. Zbog svega gore navedenog, mi pčelari smo djelimično „krivci“ ako svojim pčelama u jesen ne obezbjedimo polensku pašu. Vidimo naučno dokazano a i mi sami to uglavnom „znamo“ da nedostatak perge u kasnu zimu i rano proljeće, nepovoljno utiče na razvoj i snagu pčelinje zajednice.
Agro-Eko Magazin / izvor: Pravi savjeti, autor: prof. Sulejman Alijagić
