Božić je prvi od dvanaest velikih hrišćanskih praznika. Bogoslužbeno ime ovog praznika je – Rođenje u tijelu gospoda i Boga i spasitelja našeg Isusa Hrista.
Srpski narodni naziv ovog praznika, Božić, nastao je od riječi Bogić odnosno mali Bog.
Ljudi se pozdravljaju riječima: “Hristos se rodi!” i otpozdravljaju: “Vaistinu se rodi!”. Ovako se pozdravlja i govori od Božića do Bogojavljenja.
Zbog osobitog značaja, u crkvenim knjigama Božić se naziva i „Mala Pasha“, a Sv. Jovan Zlatousti naziva ga „časnijim i slavnijim od svih praznika i majkom svih praznika“. Da nije bilo Božića ne bi bilo ni Vaskrsa (praznika nad praznicima), ni Duhova, ni Crkve, ni Hrišćanstva.
Zašto je bilo potrebno da se Hristos Bog obuče u ljudsko tijelo i postane ono što prije nije bio – čovjek?
Bog je postao čovjek da bi spasao Adama i potomstvo njegovo od vlasti grijeha i smrti. Adam je bio u tijelu kada je prestupio zapovijest Gospodnju (kada je pao pod vlast greha i smrti), zato Stvoritelj Adamov – Sin Božiji, dolazi u telu da spasi Adama i potomstvo njegovo od vlasti grijeha i smrti. Bog postaje čovjek da bi čovjek postao bog – „bog po blagodati“ – uče nas sveti oci. Svojim rođenjem Gospod nam otkriva tajnu stvaranja čovjeka, njegovo dostojanstvo i na delu otkriva bezgraničnu milost svoju i smirenje svoje.
U Bogočovjeku Hristu stekle su se sve sveštene tajne neba i sve tužne tajne zemlje. Kroz njega je nevidljivo postalo vidljivim, nebesko-zemaljskim, božansko-čovečanskim, onostrano-ovostranim. Postavši čovek Hristos se nije razdvojio od svog božanstva i od svog nebeskog oca, zadržao je sve ono što je ranije imao i bio. Samo je primio nešto novo – čovečju prirodu, a njegova večna svojstva ovaploćenjem se nisu smanjila, niti se njegov odnos prema Ocu i Duhu promenio. Silaskom Sina Božijeg na zemlju ljudi su „primili usinovljenje“ (Gal. 4, 5), a kao sinovi Božiji primili su od Boga kao Oca sve darove jer „nisu više stranci ni došljaci, nego sugrađani svetih i domaći Božiji“ (Ef. 2, 19). Ove Svete darove hrišćani dobijaju u Svetoj Crkvi kroz Svete Tajne i Svete Vrline.
Badnjak, slama, česnica, položajnik
Ove duboke i nadumne tajne Božića naš srpski narod je pretočio u svoje predivne i bogate božićne običaje. U njima glavna obilježja su: Badnjak, slama, česnica (božićni hljeb), položajnik.
Badnjak je obično mlado, hrastovo ili cerovo drvo, koje se na Badnji dan ujutro rano sječe i donosi pred kuću. Uveče, uoči Božića, badnjak se presjeca i zajedno sa slamom uveče unosi u kuću i nalaže na vatru. Badnjak simvoliše samoga Bogomladenca Hrista. Kao što badnjak osvetljava i zagrijava cijelu kuću, tako i Hristos svojom Božanskom naukom i blagodaću osvjetljava i zagreva duše onih koji u Njega vjeruju. Loženje vatre nas simbolično podsjeća na loženje vatre od strane Josifa u vitlejemskoj pećini gdje se Gospod rodio.
Slama nas jasno podsjeća na ovčije jaslice, u koje je na slamu položen Bogomladenac Hristos rukama Svete Bogorodice.
Položajnik simbolizuje same anđele Božije koji su se javili vitlejemskim pastirima i objavili im radosnu vijest o rođenju Hristovom, kao i same vitlejemske pastire koji su se prvi poklonili Bogomladencu, a u daljem smislu i istočne mudrace koji su rođenom Bogu u tijelu prinjeli na dar zlato, tamjan i smirnu.
Česnica je pšenična pogača koja se zamešuje u jutarnjim satima na sam dan Božića i u koju se stavlja jedan srebrni novčić. Dobila je ime po staroj reči „čest“ (čast), što znači „dio“ („na ravne časti“ – „na jednake delove“), jer Božićni ritual podrazumjeva lomljenje česnice na delove i to isključivo rukama. Po dolasku domaćina iz crkve sa rane liturgije, svi se okupljaju oko praznične trpeze. Tada domaćin lomi čestnicu i svima daje po komad. Smatra se i veruje u narodu, da onaj ko dobije komad sa novčićem, te godine biće posebno napredan i blagosloven u svojim djelima. Česnica ovdje predstavlja samoga Gospoda Hrista, nebeski hljeb, koji je došao da se daruje ljudima za hranu, jer je sam on rekao: „Ja sam hleb života“ i učenicima na tajnoj večeri: „Uzmite jedite, ovo je tijelo moje… Pijte iz nje svi, ovo je krv moja…“.
U prvim vijekovima Božić se praznovao 6. januara
U prvim vijekovima hrišćanstva, Božić se praznovao 6. januara, zajedno s praznikom Hristovog krštenja, pod zajedničkim nazivom Bogojavljenje, (grčki Θεοφάνια), ili tačnije, javljanje (grčki Επιφάνια). Prema Zlatoustom, to je zbog toga što se Hristos krstio na dan svoga rođenja. Kao što Sunce nadjačava i pobeđuje tamu, tako i Rođenje Hristovo, tj. rođendan Sina Božjeg nadjačava ljudsku tamu, grijeh i patnju. U troparu na Božić pevamo: „Rođenjem Tvojim, Hriste Bože naš, zasija svetu svetlost bogopoznanja.“
Na mjestu rođenja Hristovog u Vitlejemu, carica Jelena podiže u IV vijeku hram, a kasnije, carevi Teodosije (438) i Justinijan (535) svojim ukazima naređuju sveopšte praznovanje dana Hristovog rođenja.
Božić je u srpskoj tradiciji porodični praznik i na ovaj dan se ne ide u posjete.
Tropar, glas 4.
Roždestvo Tvoje Hriste Bože naš, vozsija mirovi svjet razuma, v njem bo zvjezdam služaščii zvjezdoju učahusja Tebje klanjatisja solncu pravdi, i tebe vjedjeti s visoti vostoka,
Gospodi slava tebje.
Tvojim rođenjem Hriste Bože, zasija svetu svjetlost Bogopoznanja, jer se u toj svjetlosti zvijezdom učahu oni koji zvezdama služe, da se klanjaju Tebi, Suncu Pravde, i da poznaju Tebe Istok sa visine, Gospode, slava Ti!
Kondak, glas 3.
Djeva dnes Presuščestvenago raždajet, i zemlja vertep nepristupnomu prinosit, angeli so pastirmi slavoslovjat, volsvi že so zvezdoju putešestvujut: nas bo radi rodisja otroča mlado, prevječnij Bog.
Djeva danas Natprirodnog rađa, a Zemlja pećinu prinosi Nepristupnom. Anđeli s pastirima proslavljaju u pesmama, a mudraci sa zvezdom putuju, jer se radi nas rodi Dete malo, Prevečni Bog, prenosi Telegraf.
srpskainfo.com
