Srbija

Doktor sa ratnim iskustvom

– Nije doktor bog da određuje kada će koga operisati, ko će kad umreti. Doktorsko je da uradi ono što mu njegova veština i zanat određuju –

dr-aco-moljevic
SUGRAĐANI – DR ALEKSANDAR MOLjEVIĆ
Doktor Aleksandar Moljević je u toku rata devedestih godina uradio preko 720 operacija po ratnim bolnicama i u užičkoj bolnici, stigao do Haga, a usavršavanje sticao u inostranstvu. Rođen je u Čačku, kako kaže, sticajem okolnosti. Njegova porodica je živela u Višegradu i kada je jedno jutro majka, u poslednjem mesecu trudnoće pošla na posao, okliznula se i pala u kanal:
– Od naše kuće u Šeganjama, gde su svi Moljevići, pa do puta, moralo je da se ide pored pruge. I tog jutra, moja majka je pošla na posao, pala je, pa je zbog povreda morala u užičku bolnicu. Dežurni lekar je bio pokojni profesor Milićević, a čuvena Buba nije bila tada tu. Dr Milićević nije smeo da je porađa zbog povrede i onda sanitetom je upute za Čačak. I tu sam se rodio – seća se dr Moljević.
Mladi Aleksandar je odrastao u Višegradu. Tu je završio osnovnu školu i bio je jedan od najboljih đaka Višegradske gimnazije. U svojoj generaciji bio je među najboljim sportistima i član košarkaškog kluba „Varda“ iz Višegrada.
– Taj klub, iz jedne male varošice od oko 20.000 stanovnika, pre rata je ušao u Drugu saveznu ligu Zapad. Igrali smo sa „Olimpijom“, „Slovanom“, „Slobodom dihtung“ iz Tuzle, „Igman“ sa Ilidže, „Jedinstvom“ iz Bihaća… To je tada bila jača liga, nego sada ova naša. To je bila dobra generacija košarkaša. U prvoj postavi igrali smo nas trojica iz jednog razreda u Gimnaziji. Nas trojica, kada smo igrali, pobeđivali smo sve u školi – seća se dr Moljević gimnazijskih dana.
Došlo je vreme da se opredeli čime će se baviti u životu. Zato je upisao Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je nastavio da se bavi sportom. Međutim, velike obaveze na fakultetu su preovladale, naročito na trećoj godini, pa je morao da bira, da li ono malo slobodnog vremena što ima, da utroši na takmičenja i treninge u saveznom rangu ili da malo odmara u slobodnom životu.
– Sve se svelo na fakultet i košarku. Može fakultet da se završi i da se bude uspešan u sportu, ali, onda se nema slobodnog života. To je bilo tako tada, pa i sada je isto. Igrao sam za čuvenu postavu Medicinskog fakulteta na mestu plejmejkera. Izgubili smo u finulu od „Prava“, za koje je igrao Mirza Delibašić i koji je u poslednjoj sekundi dao koš. To je bila utakmica pred 2.000 gledalaca u Skenderiji, a atmosfera je bila kao da su igrali derbi „Bosna“ i „Partizan“. To je bio doživljaj, koji ću pamtiti čitav život. U ekipi sa mnom su bili profesor Nadeždin, koji je sada profesor u Engleskoj, dr Simić, sada je profesor ginekologije u Nemačkoj, braća Adžići, ne znam gde su sada, i dr Bjedić, koji je bio hirurg u Jajcu, a sada je direktor Fonda BiH.
Posle sam bio najmlađi savezni košarkaški sudija u Jugoslaviji, samo je Branko Jovanović mlađi od mene. Tada sam imao 21 i po godinu. Međutim, morao sam da napustim košarku zbog velikih obaveza – sa nostalgijom priča dr Moljević.
Posle završetka fakulteta dr Aleksandar Moljević se vratio u Višegrad, gde je tri godine radio u hitnoj pomoći, a potom završio specijalizaciju za ortopediju. Povodom završene specijalizacije organizovali su koktel u Beogradu, baš na dan kada su izbile demonstracije u Beogradu, koje je vodio Vuk Drašković.

Ratni period

Vratio se u Užice, i za nepunih šest meseci počeo je rat u Hrvatskoj. Kao rezervni sanitetski oficir, Dr Moljević je pozvan na vojnu obavezu i sve do avgusta 1995. godine vreme je proveo u vojnoj jedinici i u užičkoj bolnici.
– Krajem 1991. godine, kada su počela dejstva oko Vukovora, dobio sam poziv od Vojnog odseka i tada smo imali neke pripreme i predavanja. Nisam očekivao da će se sve to izroditi u to što se posle dešavalo. Na Badnji dan 1992. godine, upućen sam u Nevesinje, kao druga smena i ostao sam do kraja u ratnoj bolnici. U martu sam se vratio u Užice, ali je već u aprilu počelo da se ratuje u Bosni. Kao rezervni ofocir, poslali su me da se organizuje sanitetska služba u Istočnoj Bosni, ne samo u Višegradu. Kasnije, po potrebi izvođenja dejstva, na molbu njihovih vojnih vlasti, mi, sanitetlije, išli smo da im pomognemo. Ne samo da sam pomogao u Domu zdravlja u Višegradu, već sam, zbog nedostatka hirurga, išao dobrovoljno u brigadne sanitete, jer je bilo dosta izbeglih i ranjenih. Kao iskusan ratni hrirurg i starešina u sanitetskom bataljonu, znao sam kako se radi u planu prihvata, transporta i zbrinjavanju ranjenika do neke veće bolnice, konkretno u Užice – ispričao je dr Moljević.
Za taj period kaže da je bio vrlo težak, ratni i surovi uslovi za život u bolnicama. Ipak, bilo je sanitetskog materijala i lekova iz humanitarne pomoći, vojnih rezervi. Bilo je tu i neprijateljskih vojnika, ali dr Moljević nije pravio razliku.
– Dok sam bio u Višegradu, pre dolaska u Užice, bio sam načelnik saniteta u Vojnom odseku i u razigravanju ratnih vojnih vežbi, još u vreme Tita, postavio sam ratnu vojnu bolnicu u Višegradskoj banji, koja je bila u toku rata baš po mojim planovima. Mi smo pomagali, ne samo našim, već i ako se desi da bude ranjen neki neprijateljski borac ili neko od njihovog stanovništva. Dobijali su iste usluge kao neko od naših boraca, bez razlike. Bar je tako bilo, dok sam ja bio na terenu. Dok sam bio komandant, nije bilo problema, možda je bilo verbalnih, ali sam to rešavao po kratkim vojničkim pravilima. Bili su udaljeni i dati na procesuiranje vojnim organima – kazao je dr Moljević.

Lekovi za neprijatelje

Ratni sukobi razdvojili su mnoge, pa i tako dr Moljevića od njegovih kolega i prijatelja. Ali, bez obzira što su na suprotnim stranama, komunicirali su i pomagali se. Tako je bilo i za vreme ratnih dejstava u Goraždama.
– Prilikom borbi u području Goražda, moj kolega hirurg sa fakulteta, ortoped Đikić je bio na suprotnoj strani. Imali su nekih problema, za koje je meni rekao tadašnji komandant Druge pozadinske brigade, general Vinko Pandurević. Bez obzira što je ležao u Hagu, taj general je bio vrlo odgovoran i human starešina, jer znam dobro njegov put, dok nije otišao iz Višegrada za Zvornik. On je u nekoj akciji obustavio borbena dejstva, kako bi se lokalno stanovništvo izvuklo i onda su nastavili borbe. Svojim ušima sam čuo kako se dogovarao sa komandantom druge strane. Tako isto, uz njegovo znanje, a na moj predlog, poslao sam kolegi Đikiću lekove koje nisu imali i to sam radio u nekoliko navrata. Naša strana je imala sasvim dovoljno za lečenje ranjenika i stanovništva, a dr Đikić me je molio da preko UNPROFOR-a pošaljem neke lekove i to sam radio. To je bilo i na drugim ratištima, gde su me kolege sa protivničke strane, preko radio stanica, molila da im pošaljem lekove koje nisu imali. Evo, jedan slučaj u bitci za Goražde. Dobili smo zahtev da zbrinemo mladu porodilju, gde je rođeno dete pre vremena. Obustavljena su borbena dejstva u tom trenutku, sa njihovim sanitetom došla je do naših linija, a nama je, tadašnji direktor užičke bolnice, dr Drago Vuksanović iz Užica, poslao doktora, medicinsku sestru i vozilo sa neonatologije sa vozačem, koje služi za prevoz takvih pacijenata. Mi smo spakovali dete i porodilju, poslali za Užice, lečili i izlečili i vratili ih nazad kući. Hvala užičkoj bolnici, direktoru i vlastima koji su to omogućili – ispričao je dr Moljević i dodao da je u toku rata u ratnim bolnicama i u užičkoj bolnici izvršio 723 operacije.

Zahvalan posle 20 godina

Da se nije pravila razlika među ranjenim, govori i slučaj posle rata, kada je jedan bivši muslimanski logoraš našao dr Aleksandra Moljevića i izrazio neizmernu zahvalnost što mu je spasao ruku. Zahvalnost mu je pokazao na jednom skupu logoraša u Višegradu, gde je plačući grlio doktora.
– Sećam se tog događaja. Posle pada Žepe u Bosni, doveli su jednog zarobljenika, koji je imao prostrelnu povredu šake. Ta rana nije bila adekvatno zbrinuta i ruku je već zahvatila gangrena. On je tada bio u logoru u Šljivovici. Amputirao sam mu deo prsta i napravio tri reza da se to drenira, da vidim šta će biti. Posle dva do tri dana video sam da je bolje i drugačija boja šake i ruke, i tako mu ostade ruka. I onda, negde posle rata, prošlo je 20 godina, predsednik Udruženja logoraša iz Višegrada, Dragiša Andrić, me zamolio da dođem na taj skup, gde će doći svi logoraši iz BiH. Držao sam jedno predavanje o ratu i govorio o tome šta se sve dešavalo u ratnim bolnicama i u mom životu u tom periodu. I u jednom trenutku ustaje omanji čovek i plače kao kiša. Pred svima kaže: “Ovaj je meni spasao ruku i hteo sam da ga vidim“. Pozdravili smo se. To što sam njemu pomogao, sigurno bih pomogao i drugom. Nisam nikada gledao na nacionalnost, lečio sam sve. Ja sam kao lekar dao jednu zakletvu i to Hiipokratu, a drugu zakletvu sam dao državi Srbiji, kao građanin – setio se dr Moljević tog događaja.

Priča iz Haga

Dr Aleksandar Moljević je zajedno sa grupom svojih kolega, od kojih je jedan ortoped, tri lekara sa užičke psihijatrije i glavna medicinska sestra, bio pozvan da svedoči u Hagu, protiv jednog Višegrađanina.
– Bili smo osam dana u Hagu. Optuženik zbog koga smo pozvani, za vreme rata bio je kod nas na ortopediji zbog povrede, a završio je na psihijatriji, zbog alkoholizma i imao je apstinencijalnu krizu. Pozvani smo kao svedoci okolnosti njegovog lečenja ovde. I nakon davanja izjave, sve te moje kolege su se vratile, samo je Tužilaštvo izričito tražilo da ja ostanem. Nije mi bilo jasno zbog čega, verovatno što sam iz Višegrada. Pitali su me o onome što sam radio ovde i moju povezanost sa optuženikom, jer se pojavila informacija iz Amerike da su sve to bile špekulacije. A i kasnije na internetu su se pojavile takve priče, a u transkriptima tačno ima šta sam rekao i svi znaju ko je šta radio u to vreme, tako da te informacije po internetu ne stoje. Takođe me je zabolelo, što su užičkoj bolnici zaplenili tadašnju originalnu knjigu prijema pacijenata i to na prevaru. Uzeli su je na revers, a do današnjeg dana je nisu vratili, tako da mnogi ljudi, koji danas mogu nešto da dobiju, zato što su bili ranjeni ili oboleli u toku rata, a ovde se u to vreme lečili, ne mogu ništa da dobiju – kazao je naš sagovornik i dodao da je osoblje u Hagu imalo korektan odnos prema njima, da su u svakom času imali posluženje, telefon, da se jave kući i sve druge usluge. Jedino je, prema njegovim rečima, bilo neprijatno to ispitivanje tužioca.
Dr Moljević smatra da je Haški sud stvarno nepravedan prema Srbima, zbog neprimereno visokih kazni koje je dosuđivao Srbima.
– Na primer, i drugi optuženici su isto to radili kao naši Srbi, ali su dobijali zantno manje osude ili bivali oslobođeni. A neki od naših su dobili 15 godina zatvora za delo, za koje bi sada dobili prekršajnu kaznu ili eventualno uslovnu osudu na dve godine. Ali, tada je ta svetska politika bila da se vodi protiv Srba – rekao je dr Moljević.

Usavršavanje

Posle rata doktor Moljević je nastavio rad u užičkoj bolnici, a tokom 1999. godine bio je na jednom dužem radu i usavršavanju u Švedskoj.
– Za tih četiri meseca, koliko sam proveo u Švedskoj, stvarno sam dosta naučio, ali i shvatio da smo i mi jako dobri stručnjaci, da imamo jako dobre škole u Beogradu. Ne znam kako je sada, ali, u to doba, imali smo profesore i stručnjake na glasu. Bio sam u velikoj klinici u Upsali u Švedskoj i sretao sam i radio sa ljudima o kojima sam mogao samo da maštam da ću ih videti, za koje sam znao, dok sam citirao iz literature, kada sam polagao ispite. Sa uvažavanjem su se odnosili prema meni, a tehnički nisu mnogo bolji od nas. Oprema im je za nijansu bolja, u stvari, ta oprema je kod njih nova, a kod nas raubovana, istrošena. Mi u našoj bolnici mnogo radimo, a ne obnavljamo opremu, a ta oprema za ortopediju je jako skupa. Jedino su tu Šveđani u velikoj prednosti. Što se tehnike i tehničkog rada, tiče nisu baš odmakli od nas, osim u jednoj stvari, a to je što kod njih postoji princip rada kako se nešto radi, nema ni levo, ni desno. Na istom principu svi isto rade, a kod nas ima onih koji često misle da to treba na neki drugi način da se uradi. Tamo se tačno zna ko šta radi i kako se radi. Postoji, dakle, pravilo kako se neka operacija radi i nema filozofiranja. Tamo, ako nisi uradio po pravilu, a dogodi se komplikacija, sigurno ćeš za to odgovarati, ali, ako si uradio po pravilniku, onda ćete zaštiti i struka i klinika. Kod nas to još nije leglo na svoje, a, ako uđemo u Evropu, valjda će zaživeti. I kod njih, baš zbog toga, nema razlike po klinikama ili bolnicama, isto se radi svuda, ista im je oprema, ista uniforma, pa tako im je nivo ortopedskih usluga isti. A kod nas nije isto da li ste na Banjici ili Zvezdari, jer se vidi velika razlika.
Dobio sam poziv, odnosno da potpišem ugovor na univerzitetskoj bolnici u Sundsvalu. Moje je bilo, pošto nisam znao dobro jezik, da samo operišem, a da ne pregledam pacijente. Međutim, kod nas je počelo bombardovanje, i u meni se nešto prelomilo. Napisao sam jedno pismo, koje i danas čuvam, da me podseća možda na moju najveću grešku u životu, što sam to odbio. U tom pismu sam se zahvalio profesoru Nilsonu i obrazložio zašto se vraćam u Srbiju. Profesor Nilson nije mogao da veruje da postoji neko ko hoće da ide u rat, pored blagostanja koje mu se pruža. Vratio sam se 2. maja 1999. godine. Dovezao sam se nekim kombijem nedaleko od granice u Horgošu i onda sam krenuo peške, sa dve torbe. Prešao sam tako 300 metara, oko mene nema nikoga i tek posle se pomaljuju neki ljudi, valjda graničari i pitaju me da li sam normalan, a ja ih pitam ima li Nikšićko pivo, dajem 100 maraka za njega. Išao sam kroz neke kukuruze kod Titela, a posle sam nekako stigao do Užica. Sutradan, kada sam se pojavio na poslu, nisu mogli da veruju, kada su me videli. To je neki moj avanturistički duh – rekao je dr Moljević
Nakon Švedske, dr Moljević je išao dva puta u čuvenu kliniku u Čikagu.
– Prvi put sam bio oko 10 dana i svaki dan smo imali veliki trening od 8 ujutru do 5 popodne, kod dr Mišela Šankopa, jednog od najboljih ortopeda u Američkoj centralnoj asocijaciji ortopedskih hirurga. Tamo me je fascinaralo, kada sam prolazio kroz hodinik i na vratima gledam imena ljudi koje sam čitao i citirao. Kroz njih izlaze i ulaze Horhe, Vinter, Berger, Hansen, Miler Cvaj, svi su tu. Neverovatna kocentracija ortopedskih velikana na jednom mestu.
Sa kolegom dr Ivom Jovanovićem bio sam na treningu u Dubaiju i šest dana smo proveli kod profesora Tarabišija, čiji tim radi samo veštačka kolena i kukove, možda malo više kolena. To je jedna izuzetna grupa, koja ima neverovatno savršenu organizaciji posla. Toliko su oni to pojednostavili i, kada se gleda sa strane, izgleda kao da svako može da radi ovaj naš posao. Operaciona sala je svemirski brod, a implantate koje sam tada video, tek prošle godine su počeli da se ugrađuju kod nas. To su skupi implantati, koji i jesu za njihov narod, jer omogućuju mnogo veća savijanja kolena, tako da prilikom molitve mogu lepo da kleknu. To je jedno nezaboravno iskustvo, ne samo hirurškin što smo dobili na obrazovanju, već što se tada pravila čuvena zgrada, najveća na svetu, pa svi ti kamioni i mašine koje smo videli, delovalo su futuristički. Sve to što sam naučio u inostranstvu, to primenjujem ovde u praksi sa kolegama.

Operiše i starije od 90 godina

Dr Aleksandar Moljević je pre nekoliko godina operisao jednog devedesetgodišnjaka iz Mušveta, kome je krava polomila nogu. Posle te operacije deka je ponovo stao na nogu, oporavio se i zaigrao.
– Operacija kolena je rutinski posao, ali kod tako starih ljudi i nije baš. Bilo je uvek pitanja kako će to da zaraste kod starih osoba i slično. Moje lično mišljenje se promenilo prema tome dok sam bio u Švedskoj. Za vreme boravka u Švedskoj, bila je jedna stara baka od 95 godina, koja je slomila kuk i trebalo je da se ugradi parcijalna proteza. Baka je bila u jako lošem stanju, dementna, imala je lošu komunikaciju sa okolinom, lošeg opšteg stanja. U pola glasa sam prokomentarisao, koja je uopšte svrha te operacije, kada će možda i da umre ubrzo. Bolesna, dementna, stara. Kolega Šveđanin me je pitao šta sam tačno rekao, jer me nije dobro razumeo, moj engleski tada je bio jako loš. Srećom, nije me razumeo, a tu je bila instrumentarka, čija je majka iz Pančeva i znala je srpski. Ona mi je okom pokazala da izađem napolje. Tada mi je rekla:“Doktore, ovo je zemlja, u kojoj nema veze koliko je ko star, koliko ko bolestan ili koliko je oštećenog zdravlja. Ovde su svi isti. Nije doktor bog da određuje kada će koga operisati, ko će kad umreti. Doktorsko je da uradi ono što mu njegova veština i zanat određuju. To, da li će on umreti ili neće, to je božije davanje. Dobro sam čula šta ste rekli i to je ovde jeres, dobro se čuvajte“. Shvatio sam da je to naš način razmišljanja, a u Švedskoj više se pažnje pridaje slabim, mentalno obolelim osobama i oštećenim u razvoju, nego zdravima. To smatraju ispravnim, jer oni ne mogu sami da se brinu o sebi i te osobe apsolutno zavise od naše pomoći, pa je odnos prema njima kod njih doveden do savršenstva. Shvatio sam o čemu je reč i ovde sam tu praksu nastavio. Zato sam operisao tog deku i kod njega je to ispalo dobro. Ali, za baku od sto godina, koju sam operisao u maju ove godine, čuo sam da je umrla pre neki dan. Ona je odavde otišla na rehabilitaciju na Čigotu, odatle kući i tu preminula. Ta baka je sa Zlatibora i dok je bila ovde, samo je pitala kada će kući, da sadi vrt. Prema svetskoj statistici, skoro 50 posto pacijenata kod preloma kuka u tom godišnjem dobu, umire u prvih šest meseci od momenta preloma – rekao je naš sagovornik.

Uspešan tim hirurga

– Svo to iskustvo delio sam zajedno sa kolegama iz bolnice, a oni njihovo sa mnom. Zato u Srbiji spadamo među prva tri ortopedska odeljenja po ugrađenom broju implantanata kuka i kolena. Ponosan sam na to, jer sam deo ekipe koja je sve to stvarala. Tu ekipu čine dr Ivo Jovanović, dr Vlade Gordić i ja. Međutim, dr Gordić je otišao u Beograd, što je velika šteta za naše odeljenje, jer je on odličan čovek i hirurg. Bili smo udarna trojka i kada dođemo na neki kongres, bili smo ponosni, jer su se ponašali prema nama sa velikim uvažavanjem. Ima odliva ljudi, ali imamo i nekoliko mladih momaka koji će biti bolji od nas – rekao je dr Moljević.
Podsetili smo ga na bakteriju klostridiju, zbog koje se ovo odeljenje pre dve do tri godine našlo u centru srpske javnosti.
– Klostridija se sporadično javlja, kao i u svakoj drugoj bolnici. Ona se aktivira u fazi težih povreda i kod starijih osoba, kada imunitet opada. Ne znam šta se desilo tada, da li neko nezadovoljstvo porodice ili slično, kome je neko blizak umro, ili neka gruba reč, te je to uzburkalo javnost, ali u svim bolnicama u Srbiji je slična situacija. Pa u Beogradu se pojavi i po 20 obolelih i isto pacijenti umiru, ali niko ne piše, dok kod nas, čim se pojavi dva do tri slučaja klostridije, odmah se uzbuni javnost – kazao je dr Moljević.

Zvezdana Gligorijević

uzickanedelja.rs