
Kada se usred socijalističke Jugoslavije razvilo potrošačko društvo, kupci su najradije birali robu sa oznakom da dolazi iz Nemačke, Amerike ili Japana. Natpis „Made in Yugoslavia“ nije budio naročito oduševljenje ni u zemlji u kojoj je ta roba nastala, a kamoli van njenih granica. Ipak, neki jugoslovenski proizvodi upravo s tom oznakom prodavali su se i na razvijenom Zapadu.
Ovo je priča o tri takva uspeha.
Skije za partizane i olimpijske pobednike
Rudi Finžgar (1920-1995) imao je tek 15 godina kada je prvi put nastupio na takmičenju u skijaškim skokovima, i to na skijama koje je sam napravio. Uspešnu sportsku karijeru prekinuo mu je rat. Mobilisan je u Vermaht, odakle je prebegao u partizane, za koje je počeo da pravi skije.
Odmah posle rata osnovao je u Begunjama fabriku skija, koja je 1952. godine dobila ime Elan. Dok je u većini jugoslovenskih fabrika inovacija bila manje-više nepoznata reč, Elanovi inženjeri su i dalje usavršavali svoj proizvod.
Jugoslovenski proizvodi nisu osvajali samo domaće kupce, a Elan je to najbolje pokazao na primeru skija. Prelomni trenutak stigao je kada su rešili da skije pokažu svetu i sklopili ugovor s mladim, tada prilično nepoznatim švedskim skijašem Ingemarom Stenmarkom. Tu odluku o sponzorisanju mladog talenta morao je da odobri i radnički savet.
„Bilo im je veoma teško da poveruju da će ulaganje značajnog novca u ovog mladog skijaša dovesti do povećanja prihoda od prodaje skija“, prisećao se Vinko Bogataj, tadašnji direktor Elanovog odeljenja za skije.
Ipak, odlučili su da bar probaju praksu koja je danas sasvim obična. Svi koji su makar malo pratili istoriju skijanja znaju da je Ingemar Stenmark postao skijaš s najviše pobeda u Svetskom kupu, a čak 68 njih, uz dva olimpijska i tri svetska zlata, osvojio je na Elanovim skijama.
Slavu Elana pronosili su i slovenački skijaški velikani tog doba poput Jure Franka, Bojana Križaja i Mateje Svet. Elan je i danas zadržao status industrijskog giganta iz male zemlje.
Šporet koji je „prošao“ kod zahtevnih Nemaca
Gorenje je do uspeha stiglo drugim putem. Prvo je 1961. godine u Zapadnu Nemačku izvezlo oko 200 šporeta preko Nekermana (Neckermann), velike kompanije za katalošku prodaju.
Na zahtevnom nemačkom tržištu proizvod je dokazao kvalitet, pa je 1965. krenuo izvoz većih količina šporeta. Gorenje je 1971. godine osnovalo svoje trgovačko preduzeće u Minhenu i već u prvoj godini rada ostvarilo promet od 20 miliona nemačkih maraka. Narednih godina otvarane su podružnice i u Austriji, Francuskoj, Danskoj i Italiji.
A usred Hladnog rata, 1978. godine, Gorenje je napravilo potez kakav do tada nije viđen kod socijalističkih preduzeća: kupilo je nemačkog proizvođača radio i televizijskih uređaja Körting. Tim tipično kapitalističkim potezom obezbedilo je sebi važno mesto na tržištu zemlje poznate po vrhunskim kućnim aparatima.
Oznaka „Made in Yugoslavia“ Nemcima sama po sebi nije značila ništa. Prosečan nemački kupac verovatno ju je doživljavao čak i kao manu. Proizvod se ipak nametnuo kvalitetom i pristupačnom cenom.
I danas, kada prelistavate nemačke kataloge, ispod Gorenjevih mašina za pranje veša, šporeta i frižidera neretko stoji oznaka „sehr beliebt“ (veoma popularno). Tako je kompanija za proizvodnju poljoprivredne opreme, osnovana u Velenju 1950. godine, dospela među osam najvećih evropskih proizvođača kućnih aparata.
Začin s dobrom preporukom i plavom kesicom
Ubrzo nakon što je diplomirana hemičarka Zlata Bartl 1959. godine izumela Vegetu i dobila nadimak „teta Vegeta“, Podravka je shvatila da dobar proizvod treba približiti kupcima. Već 1962. godine u Zagrebačkom centru za domaćinstvo osnovan je tim koji je istraživao prehrambene navike i tradicionalna jela. Ubrzo su organizovane demonstracije kuvanja, a počele su da izlaze i knjižice s receptima i uputstvima za upotrebu Vegete.
Početkom sedamdesetih definisan je izgled pakovanja po kojem je Vegeta i danas prepoznatljiva. Plava boja i lik kuvara postali su njen zaštitni znak, dok je prvobitni naziv Vegeta 40 skraćen u Vegeta, ime koje se lakše pamtilo i bolje odgovaralo međunarodnom tržištu. U stvaranju brenda učestvovala je i marketinška agencija Ozeha.
Izvoz je počeo 1967. godine, najpre u Mađarsku i Sovjetski Savez, gde je Vegeta brzo postala popularna. Od 1971. stizala je i u Austriju, Švedsku, Nemačku i Čehoslovačku. Potražnja je rasla iz godine u godinu, a izvoz je 1979. porastao za 50, a naredne godine za još 40 odsto. U Nemačkoj se najpre prodavala u radnjama koje su držali Turci i Jugosloveni, da bi od 1981. stigla u gotovo sve prodavnice.
Podravka je razvila i ozbiljan marketing, neuobičajen za socijalističke prilike. Imala je kreativni studio, dizajnersko odeljenje i foto-studio, a posebno su ostale upamćene emisije „Male tajne velikih majstora kuhinje“. Vodili su ih Oliver Mlakar i Ivo Serdar, dok je jela pripremao Stevo Karapandža.
Ipak, reklama ne bi bila dovoljna da Vegeta nije bila kvalitetan i svestran proizvod, pogodan za gotovo svaku nacionalnu kuhinju. Danas je vodeći evropski brend dehidriranih mešavina začina, a dobila je i nemačku nagradu Top Marke 2025.
Jugoslovenski proizvodi koji su ostavili trag i na Zapadu
Vegeta, Elanove skije i Gorenje uređaji pokazuju da su jugoslovenski proizvodi nekada imali veliko ime i van granica zemlje. Nisu bili samo ponos domaće industrije, već roba koju su rado kupovali i u bogatijim zapadnim državama.
Njihov uspeh ostao je dokaz da je Jugoslavija umela da napravi proizvode koji mogu da se nose sa stranom konkurencijom.
krstarica.com



