
ANDRIĆ I 1961. GODINA
Andrićeva Nobelova nagrada zbila se u godini podizanja Berlinskog zida, započetog u avgustu, mesecu u kojem su članovi Švedske akademije završili iščitavanje predloženih dela, pripremajući saopštenja za septembarsku diskusiju. Zasedanju neće prisustvovati akademik Dag Hameršeld, generalni sekretar Ujedinjenih nacija, koji strada u avionskoj nesreći pod nerazjašnjenim okolnostima i koji te 1961. biva posthumno odlikovan Nobelovom nagradom za mir. U godini fortifikacionog razdvajanja Nemačke ukida se još jedna veza između Istoka i Zapada – „Orijent ekspres” prestaje da saobraća između Pariza i Istanbula, pa tako i da prolazi kroz Beograd. Svet se ubrzano menja i inauguracijom predsednika SAD Džona Kenedija, odnosima na relaciji SAD–Kuba i invazijom u Zalivu svinja. Treće svrstavanje u hladnoratovskom svetu, nesvrstanih, koje pokreću Naser, Nehru i jugoslovenski maršal, početkom septembra se ozvaničava u Beogradu, a među njima se nalaze pojedine autokrate i diktatori. Oči sveta uprte su u Sovjetski Savez zbog prvog čoveka, Jurija Gagarina, koji je obleteo Zemlju, ali i zbog car-bombe, najjačeg nuklearnog oružja ikada detoniranog, isprobanog u Severnom ledenom okeanu. Sasvim sigurno je usled toga predsednik Nobelove fondacije, nastale zaveštanjem pronalazača dinamita, u pozdravnoj reči na svečanosti uručenja priznanja 1961. oštro kritikovao duboko ekonomski polarizovan svet koji se uz to beskompromisno takmiči u naoružavanju i u kojem je neophodno ustanoviti međunarodni moralni kodeks za primenu naučnih rezultata u vojne svrhe. Te godine Komonvelt se ozbiljno kruni usled osamostaljenja Južnoafričke Republike i Kuvajta, čime značajno opada svetski uticaj britanske krune. Ubijen je jedan od najzverskijih svetskih diktatora Truhiljo, čijoj je tiraniji nobelovac Mario Vargas Ljosa posvetio od bola nečitljiv roman.
[ads1]
Ima li mosta između levih i desnih
Andrićeva dela do kraljevine na severu Evrope stižu preko nemačkih izdanja: najpre Bihergilde Gutenberga iz neutralne Švajcarske – kojem je autor iz socijalističko-totalitarističke države, u izlogu hladnoratovskog sveta, poverio da usmerava evropski život njegovom najslavnijem romanu Na Drini ćuprija (1953), a potom i istočnonemačkog izdavača Aufbau, osnovanog u doba denacifikacije Nemačke, koji je za Andrićeva života objavio tri piščeva romana i dve zbirke pripovedaka. Tako u najprestižniju švedsku izdavačku kuću, u vlasništvu porodice Bonier, situirane na luksuznom imanju u elitnom delu Stokholma, Andrićeva dela dolaze iz socrealističkih, uredničkih biroa Istočnog bloka. Dok sarađuje na objavljivanju svojih ostvarenja u zemlji na severu, u maestralnim prevodima Gun Bergman – kojoj će Švedska akademija godinu dana po Andrićevoj Nobelovoj nagradi dodeliti priznanje za prevođenje – pisac je izrazito budan nad redakcijom prevoda Na Drini ćuprije iz Zapadnog bloka, odnosno njegovih „stilističkih slabosti”, kako je to predstavio istočnonemački izdavač. Bilo je jasno da Aufbau ferlag, kojeg je podržala sovjetska vojna uprava, nije distanciran od partijske doktrine i da je srpski pisac, između ostalog i u svetlosti te činjenice, izričito zabranio izmene smisla izvornog teksta, tražeći prevode svojih dela na uvid i saglasnost. Iako držeći do najbolje nemačke književne baštine, kontroverzni izdavač je u svom programu bio usmeren na dela svetskih klasika podobnih geopolitičkim prilikama, strogo vodeći računa o izboru savremenih autora. Andrića je, prema sudu slaviste Manfreda Jenihena, prihvatio i tumačio kao pripovedača svetskog ranga, koga odlikuje savremena koncepcija čoveka i umetnički način prikazivanja. Rečit je podatak da je jedan od urednika s kojim je srpski pisac započeo saradnju Valter Janka, mada komunista i pisac, bio smenjen zbog protivljenja cenzuri. Malo je verovatno da je Andriću tada bilo poznato da se Janka založio za objavljivanje Remarkovog originalnog rukopisa Vreme za život i vreme za smrt, bez uobičajene stroge autoritarne provere. Roman je publikovan u cenzurisanoj verziji, 1957, a urednik je uhapšen zbog kontrarevolucionarne delatnosti, tri dana pošto je potpisao jedno od pisama Andriću (6. decembra 1956). Remarkovo delo izišlo je u godini pada Berlinskog zida, 1989, u izvornom obliku, pošto je rekonstruisano prema američkom prevodu, što je još jedan slikovit prilog za razumevanje našega sveta. Uhapšenog Janku zamenio je Klaus Gizi, nezvanični uposlenik Ministarstva za državnu bezbednost, koji je u tajnoj službi Štazi radio pod imenom Kurt, a koga su doživljavali kao „visoko kultivisanog cinika” i „deo crvenog plemstva NDR-a” (K. Dikman). Gizi je bio jedan od Andrićevih korespondenata odigravši presudnu ulogu u piščevom preinačenju odluke povodom objavljivanja druge zbirke novela koju nije želeo da publikuje u Nemačkoj (Gizi je u ime izdavačke kuće potpisivao rođendanske telegrame Andriću). Jugoslovenski pisac tokom saradnje s Aufbau ferlagom primoran je i da arbitrira između zapadnonemačkog prevodioca i istočnonemačkog izdavača koji nije bio zadovoljan prevodilačkim učinkom, savetujući obe strane, u njemu svojstvenom diplomatskom ključu, da u sporu pokažu uviđavnost i predusretljivost. Za razliku od Gun Bergman, elegantne pojave iz akademskog, umetničkog i filmskog kruga, Andrićevi prevodioci na nemački Alojz Šmaus i Hans Turm bili su kontroverzni po svojim biografijama – prvi kao profesor nemačkog na Univerzitetu u Beogradu, a potom i direktor Nemačkog kulturnog centra u vreme okupacije, a drugi kao dugogodišnji pritvorenik zatvora u Sremskoj Mitrovici po dolasku novih jugoslovenskih vlasti, kada je prevodio Andrićevu Travničku hroniku.
U godini objavljivanja podobne verzije Remarkovog dela, publikovana je i Andrićeva „Višegradska hronika”, ali u necenzurisanoj verziji, ukoliko se zanemari jedno mesto u romanu. Naime, u delu rečenice Prvoga poglavlja –„samo, za srpsku decu to su tragovi Šarčevih kopita, ostalih još od onda kada je Kraljević Marko tamnovao u Starom gradu” – prevodilac Ernst Jonas sintagmu „srpska deca” prevodi kao „hrišćanska deca”, što oduzima jedan ozbiljan značenjski sloj dela, a prevodioca pretvara u izdajnika autora. Prema germanisti Strahinji Kostiću, koji je uočio detalj, Andrićev roman je predstavljen na lepom nemačkom jeziku, uz poneke nepreciznosti proizišle iz prevodiočevog nastojanja da delo približi nemačkom čitaocu. Andrić nije stavio primedbu na grešku. Pisac je inače u svoja lična dokumenta, kao svoju nacionalnost upisivao: Srbin, srpska. U prevodima romana na francuski, italijanski, engleski, holandski, danski, poljski, španski, baskijski, portugalski, turski jezik srpska su deca ostala srpska (serbes, serbi, Serbian, Servische, serbiske, serbiska, Serbskie, serbios, serbiarrentza, servias, Sirp).
No, nemački izdavač je u prevodu priče „Bife Titanik”, na Andrićevu strogi zahtev, ispravio objašnjenje reči ustaša, izmenivši odrednicu „hrvatski nacionalisti” u „hrvatski fašisti”.
Andrić i Kami – uporni čovekoljupci
Te i takve godine Švedska akademija dodeljuje Nobelovu nagradu piscu iz socijalističke države s Balkana, na čijem je čelu Komunistička partija kojoj i sâm laureat pripada. Nije beznačajno ponoviti da Andrić, pristupivši partiji kao Srbin, istovremeno objavljuje antitotalitarnu Prokletu avliju koju, iako skadinavskocentrična, švedska javnost upoznaje kao prvo delo (1959) budućeg nobelovca. Kod Alberta Boniera nizaće se romani Na Drini ćuprija (1960), Travnička hronika (1961), Prokleta avlija (1962), zbirke Veletovci (1962) i Jelena i druge priče (1966), gotovo na način kako su izlazili kod istočnonemačkog izdavača ne deleći Istok od Zapada. Dobivši najveće svetsko priznanje za književnost, Andrić je pripremao besedu koju je kao jedini nobelovac trebalo da izgovori na svečanom banketu – dobitnici iz ostalih oblasti kratko su se prigodno obratili zvanicama. Andrićev početak bio je konvencionalan – izrazi zahvalnosti Švedskoj akademiji koja je osvetlila njegovu domovinu kao „malu zemlju među svetovima”, zatim i osvrt na velikane Monteskijea i Getea. Potom je, posvetivši jednu rečenicu „neprežaljenom Alberu Kamiju”, laureat skliznuo iz zone očekivanog pomenuvši francuskog pisca koji je godinu dana ranije stradao u automobilskoj nesreći pod neobičnim i nerasvetljenim okolnostima. Kami koji je Nobelovom nagradom odlikovan „za jasnu i veliku ozbiljnost pri osvetljavanju problema čovekove savesti”, zalagao se za ljudska prava, antikomunističko delovanje, snažno se protiveći komunističkoj represiji i gajeći, kako je njegov nekadašnji prijatelj Žan-Pol Sartr u posmrtnom slovu rekao, „tvrdoglavi humanizam”.
[ads2]
Dobivši priznanje „za epsku snagu kojom je oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje”, uz dodatno obrazloženje švedskih akademika da je to činio „uz mnogo nežnosti za ljude”, Andrić je u besedi dao svoje razumevanje čovekovog postojanja koje se odlikuje rezignacijom, ali i snažnom voljom i jakim aktivizmom: „Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ujedno: biti čovek.” Laureat je okrunio svoju reč predstavom čoveka stvaraoca, čije „delo ne služi ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti”.
Izdržati: detinjstvo i siromaštvo, tamnicu zbog mladalačkih antikolonijalnih ideja zarad ujedinjena porobljenih nacija, fašizam od rađanja do sunovrata, svoju misao na prošlost, „crnu prugu” i sećanje na „višegradsku stazu”. Istrpeti: novu komunističku doktrinu kako bi se živelo u domovini, a ona je za pisca „u jeziku”, misao na logore, nepravdu i zlo. Prilagoditi se: dvoru i partiji, udvoricama i dvoranima. Postojati: između blokova, zidova, zavesa i cenzura. Živeti: kao „mrki sin Juga” između surovog Istoka, perfidnog Zapada i hladnog Severa. Sedeti: pred belom hartijom? I najteže – biti čovek: „sa večitom i večno nezasićenom ljudskom željom” da neprestano stvara, gradi i popravlja, „da povezuje, izmiruje i spaja sve što iskrsne pred njegovim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka”.
politika.rs