Dnevnik starog Višegrada

O ANDRIĆEVOM UČITELjU LjUBOMIRU POPOVIĆU

VIŠEGRAD – Jedna od najtoplijih Andrićevih priča napisana je, kada je pisac već u diplomatskoj službi, saznao za smrt svoga učitelja u Višegradu.

Priča „Učitelj Ljubomir“ objavljena je 130. nekoliko godina poslije smrti prvog učitelja Iva Andrića.

Po kazivanju Andrićevih biografa, učitelj Ljubomir Popović je svojim znanjem, dobrotom, ljudskim odnosom prema svim živim stvorenjima, prvi probudio u dječaku, ljubav prema knjizi i ljepoti pričanja. Tako su se, na sreću budućeg pisca, srele dvije izuzetne ličnosti – dobri učitelj i zaneseni učenik.

1-1

Ko je Ljubomir Popović, za koga u zvaničnim biografijama našeg pisca postoji tek nekoliko osnovnih podataka? Po čemu je to poseban višegradski učitelj, koji će u velikoj mjeri obilježiti piščev budući životni put?

Škola koju je pisac pohađao je imala pedesetak učenika, uglavnom hrišćanske i jevrejske djece, nekoliko učitelja, a upravnik je bio Ljubomir Popović.

U tadašnjem spisu (kartonu) sa podacima o zaposlenoj osobi, pod imenom osobnik[1] zabilježeni su sledeći podaci:

Popović Ljubomir, definitivan učitelj, posjednik Zlatnog krsta za zasluge. Ukazom od 25.10.1923. godine. Ministarstva Prosvete, odlikovan Ordenom Sv. Save V reda.

Rođen 07.11.1862. u Sokolovićima (Kotar višegradski), okružje Sarajevsko (Bosna).

Narodnost: Srpska, vjera: istočno-pravoslavna

Oženjen Ilinkom, rođ. Škorović 1883. godine i u braku sa njom, izrodio sedmoro djece: Milutina, Branka, Milana, Dragoljuba, Lenku, Jovanku, Milevu.

Osnovnu školu završio u Srbiji (ne navodi se mjesto), a učiteljsku školu u Sarajevu. Bio osposobljen za srpsko pravoslavno pojanje i dobro govorio srpski i njemački.

Pored ovih ličnih podataka, nalazimo i podatak da je kao učenik, napisao priču Daskal, koja je objavljena u značajnom pedagoškom časopisu tog doba i priča je uvrštena u antologiju radova učenika Učiteljske škole.

Pred Prvi svjetski rat, u vrijeme aneksione krize, zbog nezadovoljstva tadašnjim pritiskom austrougarske vlasti i zbog javnih protesta, bio je po kazni premješten na službu u mjesto Gornja Prača. Zatim slijede nove nedaće. U toku Prvog svjetskog rata proveo je dvije godine u kazamatima u Aradu (Rumunija), da bi kasnije bio deportovan u Kakanj (mjesto u srednjoj Bosni).

Odmah po završetku rata, u novoj državi, kraljevini SHS, ponovo je postavljen za učitelja u Osnovnoj školi u Višegradu. Penzionisan je 1924., a umro 1928. godine i sahranjen na višegradskom pravoslavnom groblju. Nekoliko koraka od groba učitelja Ljubomira, sahranjeni su, ali u katoličkom groblju, Andrićevi tetka i teča, Ana i Ivan Matkovščik.

Spomenik učitelju Ljubomiru, veliki i bijeli, i danas postoji na strmom groblju u Crnči, u Višegradu. Pohode ga oni koji znaju da je to grob učitelja jedinog našeg nobelovca, književnika Iva Andrića.

Potomci učitelja Ljubomira i danas žive u Višegradu i ova fotografija je iz porodičnog albuma Saše Đurovića, stomatologa.

DIVNA VASIĆ

visegradskevijesti.com