VIŠEGRAD – U kući penzionera Marinka Andrića u selu Veletovu kod Višegrada noću svijetle neonke, a senzori pale sijalice na svaki pokret ljudi i životinja preko dvorišta i na seoskom putu.
Sve je u znaku električne energije ali tako je tek od prije 42 godine kad je i u ovo selo „stiglo svijetlo“.
„Da sijalica osvjetli moju kuću dočekali smo i ja i moj otac Kostadin a sjećam se da su se neki ugledni domaćini u ovom selu tada protivili ovom tehnološkom napretku s pričom da im je dobra i lampa petrolejka“, priča Marinko.
Njemu je otac pričao da ovakav otpor „svjetlu“ nije bio ništa čudo onom kako su Užičani doživjeli bljesak prvih sijalica u gazdinskim kućama ali još 2. avgusta 1900. godine.
„Pričao mi je otac, a njemu njegov Radomir da su mnogi te večeri kad su upaljene prve sijalice i kad je kako su govorili „sinulo viđelo iz rijeke Đetinje“, iz hidroeleektrane, bježali u podrume i sakrivali se od nepoznate nemani“, govori Marinko.
[ads1]
Marinkov otac Kostadin je život proveo uz lampu na gas, petrolejku koja je imala malo okruglo ogledalo koje je bar malo pojačavalo svjetlost.
„U vrijeme oskudice i neimaštine petrolejka se rijetko palila da bi se uštedio gas a sjećam se da su me roditelji gonili da učim „zavida“ da se ona ne bi palila i dugo gorjela“, prisjeća se Marinko.
Kad je željeznica stigla u ove krajeve 1906. godine željezničari su dobili lampe karabituše koje su, u to vrijeme . bile pravo čudo tehnike.
Privilegiju da njom osvjetljavaju put dok noću idu „na službu“, na posao ,imali su samo radici na željeznici.
„Karabituša je radila tako što se u njeno tijelo stavljao karabit, kvasio se a njegovi gasovi su se palili i davali svjetlost“, kaže Marinko.
[ads2]
„Djed Marinkov Radomir je cijeli život proveo uz svijeću lojanicu a samo su imućniji, ili oni koji su gajili pčele, za osvjetljenje skučenih prostorija koristili svijeće od voska“, priča Marinko.
U cijeloj ovoj priči o razbijanje mraka na selu najteže je bilo Marinkovom pradjedu Dadu koji je drvenu kolibu osvjetljavao vatrom sa ognjišta.
„Za kretanje po mraku naši pradjedovi su koristili zublje luča od starih borova koje su palili i nosili u rukama osvjetljavajući tako put. Ako bi, slučajno duvao vjetar, luč se gasio i oni su put prolazili „natamin“ ili naslijepo, kako se danas učeno kaže“, završava priču o „viđelu“ penzioner iz Veletova Marinko Andrić.
Radoje TASIĆ-visegradskevijesti.com