Aktuelnosti Višegrad

ISKRE PRAVOSLAVLJA- CRKVE BRVNARE

 

crkva-i-konaci

Crkve brvnare primamljive su po tome što su sagrađene od drveta i što odišu toplinom i duhovnošću. „One  imaju  neku posebnu draž i ljepotu, jer tu vidimo djelo ljudskih ruku“, kažu   istoričari.

Podizane su u teškim vremenima  na skoro nepristupačnim  mjestima koja su bila nedostupna oku osvajača.

U usamljenom zaseoku sela Vagan, nedaleko od  Dobruna,  na jednoj visoravni, na skrovitom mjestu, okružena  hrastovom šumom, nalazi se  crkva brvanara posvećena  Blagoveštenju Presvete Bogorodice. Prema crkvenom ljetopisu, sagrađena je   oko 1682 godine i bila je metoh manastira u Dobrunu.

 

Prije nje, postojala je  crkva  na  brdu  Kruščanje,  do koje  se, od kapele laganim hodom može stići za pola sata. Ta crkva je izgorjela u požaru,  ne zna se tačno kada, ali i danas  postoje ostaci urušenog  klesanog kamena sa očuvanim dijelom zida na zapadnoj strani, odnosno ulaznim  vratima.  Mještani ovu lokaciju  zovu Crkvine, kako se ne bi zaboravilo da je tu prvobitno postojala crkva, sa čije zaravni pogled dopire do Tornika na Zlatiboru, do  manstira  Banja kod Priboja a   niz rzavsku dolinu do sjemećke planine i desno do Tetrebice iznad Veletova.

Prema kazivanju  potomaka, čiji preci su živjeli  u okolnim selima,  lokacija gdje se nalazila Crkva na Kruščanju, (Crkvini)  bila je  na neki način dobra osmatračnica, odakle se mogao kontrolisati veći prostor mnogobrojnih  sela a naročito drumski karavanski put, koji je prolazio od  Dobruna, kroz Budimliju pa preko Bijelih  Brda  i dalje prema Starom Vlahu(Priboju).

 

Pošto je  manastir u Dobrunu prije dolaska Turaka,  imao veliku ekonomiju i  preko 400 monaha, padom starog grada Dobruna 1462. godine  i manastir dobrunski je pretrpio  razaranje a monaško bratsvo  je utočište pronašlo u  okolnim brdima Stocu, Staniševcu, Macutama ,gdje su bile  kaluđerske kolibe sa stadima ovaca. Stariji kaluđeri su se povlačili u monaške  kelije i isposnice da u tihovanju i molitvi privedu  ovozemaljski život. Jedna od pećina nalazi se u podnožju Crkvine.

 

MONAŠKI  ŽIVOT  U VAGANU

 

„ Nakon što je crkva u Kruščanju  izgorjela u požaru u teškim vremenima monasi uz pomoć mještana   grade   crkvu brvnaru  u Vaganu, mjestu skrovitom nedaleko od  Crkvine. Samo mjesto je  okruženo hrastovom šumom u kojem  se čuje samo ptičiji pjev.

Oko hrama sagradili su i monaške male stanove (kelije). Kaluđeri su se uz molitvu bavili pletenjem kotarica, duborezom,  izradom krstova i ikonostasa kao i   ostalih relikvija od drveta za  potrebe crkve i monaškog života“, priča iguman manstira u Dobrunskoj Rijeci Jovan Gardović.

Stotinama godina unazad  crkva u Vaganu bila je glavno mjesto okupljanja naroda iz oko 50 okolnih sela, koji je u njoj pronalazio duhovni mir.  Monah Jovan ističe da su u to vrijeme, na ovim prostorima, postojale  samo tri crkve, manastir „Sv.Nikole“ u Pribojskoj Banji, manastir „Uspenija  Presvete Bogorodice“ u Dobrunu  i crkva „Rođenja Bogorodice“ u Čajniču.

 

SPAŠAVANJE   IKONE  OD  PLAMENA

 

Zajendička priča  vezuje ove tri crkve  o čudotvornoj ikoni Presvete Bogorodice. Prema narodnom predanju „Kada su turci spalili i opljačkali manastir u Pribojksoj banji u kojem se nalazila ova svetinja (poklon cara Uroša poslije  izliječenja)  nekim čudom, Božijom promisli, ova ikona se obrela u kapeli u Vaganu.

Prije nego što će agarjanska vojska nasrnuti i na ovu crkvu  i do temelja je  uništiti, neki  seljak  iz okoline Rudog, poslije  čudesnog javljanja Presvete Bogorodice u snu, spašava ikonu i odnosi je preko Lima u Čajniče, gdje je smještana u staru crkvu.

„I prema crkvenom ljetopisu prote Josifa Bogdanovića, koji služio  u  bogomoljama u Vaganu,   Dobrunu i Višegradu između dva svjetska rata, slušajući kazivanja  svojih parohijana zapisao u oktoihu: „Ovdje se pamti da je Bogorodica Čajnička boravila tri mjeseca , nakon požara u Banji“, kaže monah Jovan.

 

ČUVAR CRKVE –BAKA MILEVA

 

Kapela u Vaganu, kako je   mješatni zovu, do temelja je  rušena dva puta od svog nastanka, ali  zahvaljujući  vjernicima i  majstorima osaćanima  ubrzo je ponovo podizana.

Bilo je i vremena kada je bila zatvarana i  zapostavljena.        Miodrag Vidaković je rođen u blizini ovog hrama i kršten je u ovoj crkvi 1942 godine. Sjeća se  da je poslije Drugog  svjetskog rata  njegova   baka Mileva „branila“ svoju crkvu od propadanja.

 

„ Neko bi  razvalio vrata i ovce su ulazile unutra da planduju a ona je, ne plašeći se tadašnjeg režima, istjerivala stoku i sama donosila  daske i zakivala na ih vratima. Onda bi uzela brezovu metlu i svu crkvu pobrisala i oribala a uoči nedelje i  crvenog slova bi se pomolila pred  oltarskim ikonama. Na zlobne podsmijehe  pojedinih bezbožnika bi odgovorila: „Kud je tekla voda i opet će!“  priča njen unuk Miodrag koji  se vratio iz grada u rodno  selo, gdje provodi penzionerske dane i redovno posjećuje svoju crkvu.

Tek  sedamdesetih godina prošlog vijeka, crkvu su dobrovoljno pokrili majstori iz Vagana i Budimlije i spriječili dalje prokišnjavanje. Tada su u krovu za rogom, ostavili flašu u koju su ubacili cedulju sa imenima obnovitelja i godinom  zaštite  ovog hrama.

 

Dejan Vidaković često iz Beograda dolazi u rodni kraj, gdje ima  očevu kuću  i imanje. „ Ovdje sam često. Nešto se probudi u čovjeku, duša vuče ka djedovini. Ja sam kršten u ovoj crkvi i želim da se ona „otkrije“ i za druge ljude, da dođu da vide ovu ljepotu, da osjete miris  borovine i tamjana koji izbija iz ovih brvana starih preko dvjesta  godina“, kaže Dejan, koji je sam napravio  putokaznu tablu sa oslikanom crkvom i postavio je pored regionalnog  puta, na mjestu skretanja   za Vagan.

 

Danas se u ovoj crkvi služi Liturgija više puta godišnje i ponovo kao  na početku svog postojanja  postaje metoh manastira dobrunskog. Ovdje  kaluđeri iz Dobrunske  Rijeke grade monaške kelije i gostoprimnicu za narod i to  od borovine da sve podsjeća na iskonski izgled.

 

POD   ZAŠTITOM    DRŽAVE

 

Zavod za zaštitu spomenika kulture RS  zaštitio je ovo mjesto i lokaciju na Crkvini. Ništa se ne radi bez njihovog stručnog savjeta. Tako je ove godine, izvršena prepokrivka  zaobljenog krova od sušenog hrasta kuvanog u katranu(šindre)  a po uzoru na originalan krov iz 1894 godine. Sačuvane stare ikone iz istog perioda, slikane rukom nepoznatog umjetnika,  će biti podvrgnute konzervaciji i vraćene u oltar a to su ikona Presvte Bogorodice-Krasnice, Svete Trojice i  Jovanovo krštenje.

U crkvi su sačuvana i dva drvena čirijaka, ručni rad  ondašnjih kaluđera  i  krst star oko  tri stotine godina.

Crkva brvnara u Vaganu   spada u red najljepših  na razmeđi Srbije i Bosne i svojim vanjskim i unutrašnjim izgledom a posebno duhovnim mirom kojim zrači, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Potrebno je samo da se pronađu dobri ljudi i pomognu da se uradi  put do crkve u dužini od samo dva i po kilometra, kako bi se svi uvjerili u ovo kazivanje.

RTRS:Mira Andrić

 

na-zidinama

put-za-crkvinu

krts