Breaking News
Home / PRAVOSLAVLjE / Običaji slavljenja Božića opstali vijekovima

Običaji slavljenja Božića opstali vijekovima

20230106202728_450607

 

Druga polovina 20. vijeka je bila jedan ideološki vrlo nepovoljan istorijski period za srpski narod, u kojem su, kao društveno nepoželjne crkva i vjera, a s njima i etnička tradicija, bile gurnute u zapećak, da bi se od turbulentnih 90-ih pa naovamo Srbi počeli polako vraćati svom duhovnom biću i nacionalnoj baštini. Nije to uvijek išlo baš lako i bez otpora, recidivi prošlih vremena bili su česti i žilavi.

Za razliku od sela, koje se istrajno držalo svoje vjere i nasljeđa “kao pijan plota”, što bi rekli negdašnji politički komesari, mnoge porodice iz urbanih sredina izgubile su kontinuitet u obilježavanju vjerskih praznika, uz pripadajuće radnje i običaje svog zavičaja, pa je zbog tih pokidanih niti sa starom tradicijom bilo dosta lutanja. Uloga medija u tom smislu bila je vrlo dragocjena, prevashodno kod vraćanja u javni život kulturnih i tradicijskih vrijednosti, koje su kao nezamjenljiv elemenat utkane u nacionalni identitet Srba. Međutim, pravljene su i ozbiljne greške, pa su često određeni narodni običaji opisivani bez navođenja mjesta ili regije u kojim se praktikuju i tako nametani kao univerzalni kliše.

 

 

 

Estradizacija

To je kod jednog broja neupućenih ljudi stvaralo zabunu, a kod drugih polemička nadgornjavanja šta je ispravno raditi, a šta ne uz neke praznike. Tačno prije godinu dana u jednom tiražnom beogradskom listu pojavio se tekst pod apsurdnim naslovom “Evo kako se pravilno proslavljaju Badnji dan i Božić”. To je taman tako kao kad bi neko jednu od srpskih narodnih nošnji proglasio za “pravilnu”, odnosno autentičnu, nasuprot desetina prekrasnih narodnih kreacija kojima se divi čitav svijet i koje čine pravo blago naše kulturne baštine. Pored toga, svjedoci smo estradizacije vjerskih praznika, na primjer: šta se kod poznatih našlo na trpezi i slično, kao i napisa u jeftinom tabloidnom  maniru: “Danas je sveti taj i taj i danas ne valja raditi to i to”, bez ijedne riječi o žitiju svetitelja. Takve bapske praznovjerice znaju ponekad imati i komičan oblik, pa tako recimo u sarajevskoj okolini na svetog Vartolomeja (24. juna) babe upozoravaju djecu: “Danas je sveti vratolomije, ne valja se verat’ po drveću”.

Našu tako bogatu i raznoliku narodnu tradiciju moramo brižljivo čuvati, kao i druge elemente duhovnog i materijalnog nasljeđa, jer je to supstrat iz kog smo se razvili kao posebni i različiti od drugih. To je najjača brana globalističkoj hegemoniji, čije su opasno oružje upravo mediji, koji orkestrirano i lijepo upakovano serviraju našem narodu strane vrijednosti kao preferentne društvene modele i mjerila, kakva je recimo transrodnost i sl. Trebaju li pravoslavni Srbi obilježavati katoličkog sv. Valentina, pored već ranije nametnutog 8. marta, ili šta će nama Noć vještica.

Na ovom mjestu podsjećamo na nekadašnju divnu tradiciju (od prije 1941) kada su se na praznik Materice razna ženska udruženja, na čelu sa kraljicom lično, takmičila u pravljenju kolača, te šivenju i nabavci odjeće za štićenike sirotišta i drugu ugroženu djecu. Mnogi se pitaju da li su pomenuti globalistički trendovi tiho “rasrbljavanje” našeg naroda, koji je često sklon pomodarstvu pa olako, nekritički usvaja i glorifikuje tuđe, a svoje opet odbacuje kao nešto “seljačko”, neevropsko i anahrono. Tako smo, recimo, još za vrijeme austro-ugarske uprave imali slučajeve da su neki Srbi odbacivali krsnu slavu i započinjali slaviti imendan.

Naravno, i sadržaj narodnih običaja se vremenom mijenjao sa promjenom socio-kulturne dimenzije društva, u smislu tehnološkog, ekonomskog i obrazovnog napretka, pa su se i neki njegovi elementi prilagođavali novim prilikama, a nešto je naprosto vremenom moralo biti i odbačeno. Mada nam danas izgledaju mistično, ali i groteskno neki stari simbolički rituali, treba znati da oni vuku porijeklo još od prethrišćanskih paganskih vremena i staroslovenske mitologije, a to je upravo kopča što nas, uz jezik, čvrsto povezuje sa tim našim dalekim precima.

“Glas Srpske” je i ranije dosta pisao o slavljenju Rođenja Hristovog i različitim božićnim tradicijama, kao kulturološkim fenomenima određenih srpskih krajeva, a danas ćemo vas upoznati sa nekim posebnostima u božićnim običajima pojedinih mjesta oko srednjeg toka rijeke Bosne, kakvi su vladali prije 150 i više godina.

Neobične stvari

Kao i u drugim sredinama, i ovdje će domaćin na Tucindan zaklati jagnje ili prase za božićnu pečenicu, međutim pri naticanju na ražanj on će uraditi jednu neobičnu stvar. Naime, dječaci još tokom posta raznim klopkama hvataju sjenice, golubove i druge ptice i nakon što im odstrane perje i utrobu, okače ih na tavan da se suše sa drugim mesom. Sad te ptice domaćin stavlja unutar pečenice prije nego je zašije ili “skopča” zaporkom, da se i one tako ispeku, a poslije ćemo saznati zašto.

Žene će takođe posvršavati sve poslove koji se ne mogu uraditi tiho, jer ako bi recimo lupale ili klepetale suđem ili prakljačama na Badnji dan, led, odnosno grad bi tokom godine “pomlatio” ljetinu. Na Badnje jutro, još za mraka muški idu u šumu po badnjak. Usiječe se mlad hrastić debljine tri do pet prsta, a osim njega i jedna lijepa grana sa dosta lišća na sebi. Zanimljivo je da se ovdje ta grana baci na krov, jer se pripovijeda da je car Irod, saznavši za rođenje Isusa naredio svojim uhodama da pronađu tog “Novog cara”, kojeg treba pogubiti. Kad ovi pronađoše kuću u kojoj se rodio Isus, na krov baciše hrastovu granu, označivši je tako za ubice koje će tek doći. Kad su to komšije sa čuđenjem ugledale, neko im reče da se na taj način na kuću prizivaju dobri duhovi i da je to znak blagoslova, te i oni svi staviše hrastove grane na krovove svojih kuća, pa ubice ne izvršiše zločin jer ne mogoše naći kuću u kojoj se nalazi Isus. Eto, to predanje je “krivo” što se u ovim krajevima po jedna šušnjata grana badnjaka baca na krov kuće.

Na Badnje veče, badnjak se presiječe na tri dijela i domaćin svaki posebno unosi u kuću, pri čemu ukućane posipa ječmom, govoreći im: “Srećno vam Badnje veče” i oni njega posipaju ječmom sa istim otpozdravom. Dijelovi badnjaka se unakrst nalože na ognjište, oko kojeg se iskupe svi ukućani držeći jedan kraj gorućih badnjaka u rukama da ne dohvataju tlo. Poslije će nedogorjele ugarke (glavnje) nositi na njivu i “bašču” radi boljeg prinosa u narednoj godini. Na Badnji dan na ognjište se “nastavlja” ražanj sa pečenicom, a dok se ona ne ispeče čeljad ne smije ništa jesti. Za to vrijeme u lugu i žeravi se peku zapretene bundeve koje će se tog dana posljednji put naći na trpezi do prispijeća novog roda i za ovo se vjeruje da štiti od raznih bolesti.

Još za mraka u božićno jutro domaćin (baš on) zakuva tijesto za česnicu i pogače, za šta koristi tekuću vodu sa izvora ili potoka. Tijesto mijesi pomoću tri šljivove mlade grančice, koje će poslije zadjenuti u pčelinjak “jer je to dobro za pčele”. Dok je tijesto još rijetko u njega umoči ranije osušene ljeskove mace, pa ako se maca izvuče sa dosta tijesta na sebi biće rodna godina, a ako li se izvadi “gola”, godina će biti slaba.

Osim česnice u koju se stavlja novac mijese se još dvije pogače zvane žitnica i božićni kolač. Po žitnici domaćin nožem pravi više plitkih zasjeka: prvi naziva ječmom, zbog vjerovanja da je to žito Bog prvo stvorio, drugi zasjek je raž, treći pšenica i tako sjeme za sjemenom, kako je redom nastajalo. Kad to završi staviće sve tri pogače direktno u lug i žeravu na kojoj se pekla pečenica. Iza toga domaćin izlazi pred kuću pa iz kubure ili kakve kremenjače sa malo baruta ispali olovnu kuglu u neki oveći kamen, a tane nađe i sačuva.

Sve je spremno

On tako i oglašava selu da je u njegovoj kući sve spremno za doček Božića. Do tog doba sva se čeljad već okupala i obukla novu odjeću. Djevojke su pri češljanju sjedale na ostavljenu granu badnjaka da bi im kose bile bujne, a pletenice kao badnjak debele. Pred zoru potakne se vatra, a onda redom prvo mlađi, pa stariji triput pređu preko ognja i govore: “Ja prelazim preko ognja da ne ležim od ognja”. To rade da tokom godine ne bi bolovali od vrućice. Nešto luga od sagorjelog badnjaka će ostaviti, pa sa mekinjama davati kravi koja po oteljaju ne izbaci brzo posteljicu. Kada domaćin pečene pogače izvadi iz “vatre”, dobro ih očisti od luga i onda na žitnici ogleda kojem sjemenu pripada najizraženiji zarez i to je znak da će ovo sjeme najbolje roditi u toj godini, pa njega treba dosta posijati.

 

 

 

Česnicu domaćin lomi na onoliko komada koliko je ukućana i reda po namještenoj sofri (trpezi), na kojoj već gore tri voštane svijeće u sudu sa ječmom. Na trpezu koju zovu božićni ručak prvo se stavlja glava pečenice, a potom drugo meso, pite, kajmak, varivo i ostala razna jela. Desnu plećku će domaćica sačuvati do Malog Božića tj. Nove godine, kao i žitnicu i božićni kolač. Prije objeda svi se okade i mole pred ikonama, a potom se mirbože: prvo domaćin i domaćica, a potom svi redom. Svaki put kad se poljube u obraz zajedno u glas izgovore: prvi put “Mir Božiji”, drugi put “Hristos se rodi”, a treći put “Vaistinu se rodi”. Ukoliko u kolijevci imaju malo dijete, uzeće ga “na ruke” i sa njim se redom mirbožiti na isti način. Za ručak koji se dešava otprilike u sam osvitak, sjedaju redom najprije stariji, pa mlađi. Domaćica svakom prvo doda po krišku jabuke da pojedu i tako “isprate post”, a zatim i po jedan režanj suvog sira sa kojim se omrse. Domaćin i stariji muškarci izmijeniće pobožne zdravice za srećno Roždestvo Hristovo, te za zdravlje čeljadi i napredak kuće. Vrlo rano dolazi polaznik, koji kao i na drugim mjestima “tarka” gorući badnjak i kroz obilje varnica priziva obilje u narednoj godini. Kad polaznik sjede za sofru iz “muzlice” ga obilno polivaju vodom da bi krave davale što više mlijeka. Kad su svijeće prilično dogorjele domaćin ih “utrne” komadićem česnice umočene u rakiju. Pored raznih jela svak će “založiti po mrvu” od one pečene ptice što se pekla u pečenici i to će ih, vjeruju, štititi od svraba i drugih kožnih bolesti.

Zakovane vilice

Poslije “ručka”, koji je prava gozba nakon dugog posta, domaćin uzme onaj ispaljeni kuršum, rasiječe ga na dvije polovine i voskom pričvrsti za dvije od one tri svijeće koje su “služile” to jutro. Sad te dvije svijeće upale i usade u dva grebena, pa stanu uz vratnice od tora ili štalska vrata tako da sva stoka izađe van između njih. Grebeni su češljevi sa dvorednim metalnim zupcima kojima se raščešljava vuna prije predenja. Kad je marva prošla, grebeni se sklope zupci u zupce i ostave da ih niko ne dira do svetog Trifuna (14. februara). Sve ovo se “varduje” da bi vukove “stiglo” puščano zrno, a ako li i priđu stoci da je ne mogu klati jer će im vilice biti “zakovane” kao ovi grebeni.

Vo i kolač

Rano, na Mali Božić, odnosno Novu godinu, izvede se iz štale vo “dešnjak” u jarmu i sačuvani božićni kolač natakne mu se na desni rog, jer desna je strana od napretka. Kako je kolač biku neobičan i smeta mu, on odmahuje glavom dok ga ne zbaci sa roga. Tad se gleda kako je kolač pao (obično na snijeg): ako je lice tj. gornja kora okrenuta nagore biće dobra godina po kuću, u suprotnom baš i neće. Tog dana ješće se popara koju domaćica pravi lomeći žitnicu i božićni kolač u ključalu vodu, dodajući obilato sira i kajmaka. Pred čeljad se iznosi i ona ostavljena desna plećka od pečenice, pa kad se s nje skine meso onda se na kosti lopatice ogledaju razni znakovi (mrlje i rupice) po kojima će se “viđeti” događaji  u narednoj godini. Iza ručka iz kuće se iznese slama koja je još na Badnje veče unesena, jer je običaj da se od Božića do Nove godine “ne smije” trpeza dizati, niti kuća čistiti i to će označiti i kraj božićnog obreda i slavlja.

glassrpske.com

Check Also

268396_decani30082022-20-_f

IMAMO PRIVILEGIJU DA GLEDAMO TU LEPOTU: Nemanjićke zadužbine kao svetosavski beleg trajanja srpskog naroda

  NEMANjIĆKE zadužbine su kao oličenje svetosavskog trajanja i naš prozor u svet, odakle dolaze …

Powered by Master Media (TM)