Breaking News
Home / Visegrad / Aktuelnosti Višegrad / NEPOZNATIM STAZAMA, SIGURNIM KORAKOM

NEPOZNATIM STAZAMA, SIGURNIM KORAKOM

visegrad-1-850x423

 

Svako putovanje je niz ispunjenih trenutaka našeg života. Kažu da niko ne polazi na put bez razloga, a još manje su mogućnosti da se vratimo isti kakvi na put krenusmo. Mene je ovo putovanje dovelo do nove tačke postojanja i pomoglo mi da budem još smjelija, odlučnija i hrabrija u namjeri da pomjerim svoje granice. Obično putujemo kako bi otkrili da li će se nešto promijeniti izvana kad se vratimo, za nas znamo sigurno da nećemo ostati isti.

Poslije dugo vremena krenulo se na jedno grupno putovanje, koje traži prilagođavanje drugima ljudima, a u mom slučaju tu se našao i dodatak zvani odgovornost.

Kako se suočavamo sa izazovima, novim, nepoznatim situacijama, okolnostima tako rastemo, mi, naša duša i to izgrađuje naše samopouzdanje, a zna se desiti da uspijemo i sebe iznenaditi svojim sinhronizanim vještinama.

Nevjerovatno je koliko je lakše učiti kroz praksu, opipljivo, vidljivo, nego sjediti gledajući u jednu tačku, zamišljajući. Kako spremam ispit za turističkog vodiča, pokušavam utisnuti u memoriju popriličan broj kulturno – istorijskih spomenika, kako fotografski, tako i tekstualno.

 

 

 

Zahvaljujući putovanjima ove godine imam ih priliku vidjeti, uz to ih mogu bolje doživjeti, a kasnije i predstaviti drugima kroz priču, koja korača sa svakim od tih lokaliteta na kojima se skriva, odnosno otkriva kulturno-istorijsko nasljeđe. Sva moja pažnja do prošle godine, dok se ne prijavih za polaganje ispita bijaše usmjerena na istraživanje prostora van granica naše zemlje, no kako krenuh spremati ispit tako se otvoriše vrata jedne sobe u kojoj do sada ne bivstvovah.

Na ovom putovanju bijaše nekoliko fascinantnih tačaka i trenutaka, koji ostavljaju utisak. Prva tačka putovanja, koja ostavlja utisak je svakako sjedenje na sofi mosta Mehmeda paše Sokolovića, koji priča, ne, griješim, šapuće priče stare vjekovima. On se smjestio u naslonjaču kao mudri djed, dok ja, kao radoznala unuka sjedim pored igrajući se travkom i slušam upijajući svaki trenutak. Sa moje tačke kružnice i pogleda ka centru ne postoji bolje mjesto za čitanje, otvarajući novo poglavlje, od upravo sjedenja na sofi Mosta.

Vjerujem da ono što svaki grad obilježi su legende grada, naše anegdote sa putovanja, a Višegrad zahvaljujući mostu ima i jednih i drugih.

Pored mosta druga asocijacija na Višegrad je Andrićgrad, no rekla bih da je cijeli Višegrad zapravo Andrićgrad, jer nema kutka grada u kojem ne postoji nešto što ne asocira na Ivu Andrića (statua, spomenik, kuća u kojoj je proveo djetinstvo, učionica u kojoj je sjedio, ulica koja nosi njegovo ime). U Andrićgradu dolazi do preplitanja stilova, što nekoga u kome se skriva kosmopolita i eklektik oduševljava, jer samo različitosti čine jedinstven mozaik. Vjerujem da nije svrha življenja otkriti u čemu smo različiti i tu se zaustaviti, već ispreplesti naše „razlike“ i dobiti novo i jedinstveno.

Ovo putovanje će obilježiti neumorna baka britkog uma i jezika koja je u stanju da se popne među prvima, ma kakav bio uspon, kao i dječak Rom, kako ga odmilja prozvah Mališa, jer ne umijem da zapamtim imena. Mališu, doživjeh kao mladi most u ljudskom obliku, jer zna baš mnogo o Višegradu, a kako se vidim kao slobodno dijete sa prašnjavih ulica, na kojima često sjedim, zaljubljeno u lutanja onda u svakom gradu prvi ljudi kojima ću prići i koji su moje društvo su ulični svirači i prodavači, jer znaju fascinantne priče. Zapravo to su rijetki trenuci u životu kad Bojana utihne i sluša fascinirana upijajući svaku izgovorenu rečenicu, oni su za mene kao vremeplov, a pošto obično uspijem naći one koji umiju tako lijepo da ispričaju priču godi mi da ih slušam.

Još nešto je zanimljivo kako na našem putu nikada nismo ostavljeni, pa tako na ovom putovanju upoznah Dijanu, nevjerovatno sposobno Biće. Nema podatka koji ne može nabaviti i izleta koji se uz njenu pomoć ne može dogovoriti.

Zanimljivo bijaše i voziti se vozićem „Ćirkom“ dok drugi Mališa svira na harmonici i priča interesantne legende, čiji govor prekidaju upadice nestrpljivih putnika.

Odlazak do kuće Ive Andrića i posjeta učionice u kojoj je sjedio svojevremeno ostaju kao fotografija u sjećanju više na racionalnom nego na emocionalnom nivou, dok s druge strane penjanje na vidikovac i zip lajn itekako umiju da me dodirnu emocionalno. Panorama grada, koja nas odvaja od iskustava ljudi koji tu žive. Svaki pogled na grad je kao da postojimo mi i postoji grad sa svojim stanovnicima, koji čine jedinstveno Biće, kojem prilazimo nježno, radoznalo istražujući kutke grada hodajući ulicama. A zip lajn itekako me pokreće emocionalno, ubrzavajući i disanje i protok krvi.

Naredni utisak sa putovanja bijaše krstarenje Drinom. Nema sokaka u kojem, ako postoji i najmanja mogućnost da se isplovi pa bilo to barkom, skelom, ne zaplovim, uz to se razletim kao vilin konjic u svim pravcima spajajući dva elementa vazduh i vodu. Tako bijaše i u Višegradu, iskoristili smo jedan dan da zaplovimo Drinom, prvo kratko uzvodno, gdje mi se napokon otkrila „Kula Kraljevića Marka“, kojom sam danima dodijevala ljudima pitajući gdje se to ona zapravo skrila. Nakon toga se zaplovilo nizvodno dva sata u pravcu Starog Broda, gdje se nalazi spomen obilježje žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Plovidba niz kanjon definitivno ostavlja utisak, još smo imali vrijeme pred nevrijeme, čak u naletima i nešto kiše, pa su se mogle napraviti odlične fotografije, ko je zaljubljenik u fotografiju. No, moja malenkost je veći zaljubljenik u trenutke i pokušava što više da ih skupi u životu, jer fotografije mogu da se izbrišu, ali sjećanje na trenutke koji su nas ostavili bez daha ostaju. A jedan takav trenutak, koji ostaje je sjedenje na pramcu dok vjetar duva, a u Duši se poigrava neka bezgraničnost, koju dodiruje divljenje onome što je u stanju da stvori Priroda.

 

 

Na putu za Mokru Goru gdje smo posjetili Šargansku osmicu, Drvengrad i Zlatibor našao se Manastir Dobrun. Jedan bitan trenutak za pomjeranje mojih fizičkih granica se desio upravo prilikom posjete manastira Dobruna, kada sam se u sandalama uspjela uspeti stazom koja vodi do statue Karađorđa, a odakle se može uživati u pogledu na manastirski kompleks.

Pored manastira prolazi uskotračna pruga, koja golica moju pažnju u želji da se provozam Šarganskom osmicom. Inače, manastir je dugo vremena služio kao dobrunska crkva, da bi 1993. godine bilo obnovljeno monaštvo.

No, to ne bijaše jedini trenutak kad se ovo dijete zaigralo. Prilikom posjete bazenima i turskom kupatilu, koji se nalaze u hotelu „Vilina vlas“, pored uživanja u ljekovitoj banjskoj vodi može se popeti šumskom stazom do crkve posvećene sv. Jovanu.

Kad se na kraju promiješaju, kao špil karata, trenuci sa ovog putovanja može se samo uzdahnuti i nasmiješiti svemu što me je ka ovom putovanju usmjerilo, zahvaliti se na događajima tokom putovanja, jer spoznah koliko mogu, dok se šetah novom stazom ka predjelima na kojima me sačekala još veća kreativnost i hrabrost.

Izvor: Turizam RS / Piše: Bojana Knežević / seesrpska.com /

Check Also

171250

Јoš 374 osobe zaražene u Srpskoj, 13  iz Višegrada, 7 iz Foče, 6 iz Rogatice, 1 iz Novog Goražda, 1 iz Rudog

Od posljednjeg izvještaja o epidemiološkoj situaciji u Republici Srpskoj, u posljednja 24 časa, u Institutu …

Powered by Master Media (TM)