Breaking News
Home / Foto / Dnevnik starog Višegrada / JOŠ MIRIŠE JOVANKINA BIJELA KAFA

JOŠ MIRIŠE JOVANKINA BIJELA KAFA

VIŠEGRAD – Prozori bez zjenica, šuplji, kapa krova provaljena, pavita u pukotinama zidova, a šiblje buja i raste praveći živi lanac oko školske zgrade u selu Veletovu, udaljenom petnaestak kilometara od Višegrada.

Nalakćen na polusrušenu ogradu od lučevih ručno rezanih dasaka starina Vidoje Stanojčić na zalasku sunca posmatra obrise ove kamene građevine, smještene na najljepšem zaravanku pitomog sela.

Gleda u naherene dimnjake, a ne vidi ih, ali čuje vrisku i graju djece i poslužitelja Vukosavu Savić ubrađenu u maramu braon boje kako maše bronzanim zvonom označavajući početak nastave.

– Poslije Drugog svjetskog rata škola je bila u privatnoj kući Sredoja Andrića u zaseoku Kula, u podrumu, gdje sam i ja učio. Dolazili su tu na nastavu đaci iz sela Crnčića, Jelašaca, Stoca, Tetrebice, Tasića i Bosanske Jagodine. Tabali po snijegu u opancima prešnjacima od svinjske kože, a kad otopli išli su i bosi – prisjeća se Vidoje školskih dana.

Vidojevog oca u tom podrumu učila je učiteljica Cila, zapamćena po pramenovima duge plave kose i cicanoj haljini oko koje su oblijetali seoski momci.

U toj kući škola je bila i prije Drugog svjetskog rata, da bi kasnije izgrađena nova na temeljima stare austrougarske žandarmerijske kasarne u kojoj su službovali brkati žandarmi graničari i kontrolisali granicu sa Srbijom.

– U školu u Andrića kući išlo je više od 120 učenika i starih i mladih u dvije smjene. Neki su bili stari kao i učiteica . Ona nas je ako nismo naučili da računamo i pišemo, ili naprimjer iz zemljopisa sa kojim se državama graniči naša Jugoslavija, kažnjavala klečanjem na ljuskama oraha ili smo sami morali odsjeći prut da nas išiba po dlanovima – priča Vidoje.

Stariji učenici, već momci na ženidbu, dogovarali su se da zbog toga išibaju učiteljicu, ali to saznali njihovi roditelji pa bojeći se milicije spriječiše rabotu.

U školu su, po naredbi tadašnjih vlasti, morale ići i žene i djevojke u večernju školu ili tečaj sve dok ne bi naučile da čitaju i pišu. Prije toga su se “dobrovoljno” učlanile u AFŽ.

– Vi mladi đaci učite slova godinu dana, a mi za jedno veče četiri njih naučimo – hvalila se na sijelu neka Stanojka iz Jelašaca.

Nova školska zgrada, ona koja danas odbrojava posljednje dane, izgrađena je 1953. godine “dobrovoljnim akcijama” naroda, kako je govorila vlast, željnog napretka i znanja i socijalističkog prosperiteta.

– Bio je to glavni događaj u ovim selima. U blizini je otvoren kamenolom, a kamen se po šinama na vagonetićima prevozio do gradilišta. Na brijegu Podbunar napravljena je krečana, a seljaci su sjekli stoljetna stabla borova po Tetrebici i rezali ih dubećim testerama. Svako domaćinstvo u Veletovu dobilo je od odbornika zadatak da izvuče od željezničke stanice u Bosanskoj Jagodini određen broj crepova na volovima ili konjima – priča Vidoje.

Stariji su uveče, za sinijom, ispredali priče o čuvenim majstorima Osaćanima iz okoline Srebrenice koji su tesali kamen i zidali zidove građevine. Jedino njima vlast je plaćala dnevnice.

U krajičku Vidojevog sjećanja je pisaljka i tablica na kojoj se pisalo i računalo, udžbenici, bukvar “sa Titovom slikom na prvoj strani”, pa onda zemljopis i prirodopis.

Zna da je u školi bila đačka kuhinja u kojoj je kuvarica baka Jovanka Tasić iz sela Bijele pripremala bijelu kafu od mlijeka u prahu, a svaki đak je dobijao po dvije kriščice bijelog hljeba.

– Mnogi od tih đaka su po jednu krišku “somuna” nosili kući braći i sestrama, jer je tada bila bijeda i neimaština, a jeo se samo kukuruzni hljeb – kazuje Vidoje.

Početak je aprila 2008. godine. U jednoj od učionica pronašli

smo samo staru ispisanu klupu skamiju i iskrzanu školsku tablu. U njoj više ništa nije ostalo. Kroz prozor, bez stakala, u mislima Vidoja Stanojčića dopire još dječiji smijeh. Lebdi slika stroge učiteljice, šušte listovi na bukvaru i motaju se pletenice neke djevojčice iz Crnčića iz zadnje klupe njenih krupnih nemirnih očiju i rumenih obraza.

U školama u Veletovu učenike su učili, pored Cile, još neka učiteljica Zora, pa Borivoje Stanković, Vera i Mićo Jović, Ruža i Momir Serdar, Aziz Tabaković, Ismet Kurspahić, Milutin Ćeho i posljednji učitelj Mihajlo Kuzmanović.

On je, kad je spala knjiga na dva slova, škola na dva đaka, zauvijek zamandalio školska vrata i zakovao ih unakrst drvenim daskama.

Radoje TASIĆ-visegradskevijesti.com

Slušajte Radio Višegrad uživo od 08:00 do 18:00 časova.

About admin

Check Also

POVODANJ-1896

VELIKE POPLAVE SE PAMTE KAO BUNE ILI RATOVI

Fotografija i priča iz prošlosti Višegrada VIŠEGRAD – Desetog novembra navršava se 121. godina od …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Powered by Master Media (TM)